DUGI RAT

Francuska je izvrsnoj utakmici, dostojnom finala rukometnog svjetskog prvenstva,  pobijedila odličnu Norvešku rezultatom 33:26 i šesti put osvojila naslov prvaka svijeta. Francuze je predvodio MVP prvenstva Nikola Karabatić, a ključna je, pokazalo se, bila i uloga vratara Vincenta Gerarda. No početak finala je slutio na iznenađenje, na drukčiji rasplet. Norveška je krenula odlično, brzom tranzicijom i šutom izvana "bušili" su Omeyera sa svih strana, a na drugoj strani opet je bio odličan norveški vratar Bergerud. Vodili su mladi Norvežani sve do završnice prvog poluvremena kada je Francuska, sada s prvim vratarom na golu, dobila i nekoliko potrebnih obrana i prilika za kontre koje su Porte i Mahe lako realizirali te doveli svoju momčad napokon u vodstvo. U nastavku su Francuzi još više pojačali koncentraciju igre u obrani i pojačali tempo koji Norvežani, poput nas sinoć u "malom finalu" protiv Slovenaca, nisu više mogli pratiti i prednost Francuza je samo rasla, no oni su je znali sačuvati i održati do samog kraja te zasluženo se po tko zna koji put okititi zlatom na velikim natjecanjima. Brončanu medalju, sinoć je u ludom, rijetko viđenom preokretu osvojila Slovenija koja je u posljednjoj minuti uspjela izjednačiti i povesti protiv naših umornih rukometaša koji su u petnaest posljednjih minuta neshvatljivo "prosuli" stvorenu prednost od osam pogodaka. Sloveniji je ovo prvo odličje sa svjetskih prvenstava, dok je Hrvatska ostala bez svoje "utješne" bronce. Naravno da su nakon dvije zadnje utakmice naših najboljih rukometaša i dva poraza u samoj završnici svi ljubitelji rukometa u domovini razočarani, no olako se zaboravilo koji su bili ciljevi i najave prije početka prvenstva. Naravno da se ponuđenu priliku za odlazak u finale, pa i do samog kraja, željelo i trebalo iskoristiti, no ne ide uvijek sve po našim željama, nešto se pita i protivnika, a unatoč htjenju, vidljivoj želji i borbenosti (kod većine) naših rukometaša nije lako u frenetičnom tempu odigrati dvije ključne utakmice u nepuna 24 sata. Ovog vikenda "stisla su se muda" nekim našim igračima, a danas bez "cojones" nema uspjeha u ludim završnicama kada i najiskusnijima zadrhti ruka. Pedro, taj "krivac" za sve je već pronađen, zar ste sumnjali?.

Piše: Mladen Banović

Njemačkom, Španjolskom i Danskom strategu na klupi ne sprema se "prijeki sud" i smjena, no poltroni šefa hrvatskog rukometa već su najavili i dan "sječe", ne samo trenera Babića, već cijelog stručnog stožera! Ili barem ispipavaju bilo javnosti. Ili valjda još čekaju na predsjedničin mig...

No tako to obično biva u "temperamentnoj" Hrvatskoj. I ne samo u rukometu. Jučer pukovnik, danas pokojnik! Ma koje analize rada, diskusije hladnih glava i slične "nordijske pizdarije". Sreća samo što unatoč svemu što se izvan sječnja događa u hrvatskom rukometu njegovo vrelo talenata još nije presušilo.

Prisjetimo se.. "ubili" su rukometni Metković, Split, Bjelovar,.. centralizirali sve u metropolu, no eto, odnekud opet izviru ti "neki Mamići" i ostali koji nas svakog siječnja i svakog četvrtog kolovoza u pravilu "prikuju" za TV ekrane i nasekiraju nas do bola u uzbudljivim završnicama, nekad oduševe i razvesele, a nekad bome i rastuže.

No sve je to naposljetku samo sport, a ne hrvatska tragedija. U čemu smo to još četvrti na svijetu? Tragedija jest samo kad vidimo da unatoč nepresušnom vrelu talenata i marljivom radu s novim generacijama u "malim" klubovima, u uvjetima i snalaženjima koje graniče s onim "Grunfovskim", u klubovima "iz provincije" koji talentima hrane "giganta iz metropole", ni uz ovu kontinuiranu seriju uspjeha na natjecanjima, mi i dalje nemamo posloženi sustav, infrastrukturu, podršku sportskih institucija i kulturu kontinuiranog, planskog, rada.

No dobro, to su nisu samo naše sportske "bolesti", to su, uz naš površni, još uvijek balkanski, mentalitet, i boljke cijelog našeg društva, od naših "elita" pa sve do nas malih punitelja proračuna.

No dobro, valja mi napokon zaključiti ovaj oduži monolog čestitkom našim sportašima i njihovim trenerima. Bravo! Naravno, moglo je i željeli smo i bolje, ali, jebi ga sad...

Nisam se sredinom siječnja nadao ni ovome.