Strategija zaborava Domovinskog rata

domovinski ratNažalost, Domovinski rat, ne samo kao pobjednički vojni pothvat već i kao metafizičko nacionalno značenje uspona i kulminacije hrvatske nacionalne svijesti i homogenizacije, danas pada u kategoriju još nerazlučene i nejasne povijesti - sjećanja. Hrvatska se, nakon samo skoro 20 godina, ponaša kao da nikad nije bilo rat a i žrtava na ovom prostoru, nastoji se prikvačiti na vlak postmoderne koji ne trpi "velike pripovijesti" i herojske priče "moderne". U ime preoblikovanja i restrukturiranja hrvatskog društva provodi se demijurški proces postmodernističkog ubrzavanja povijesti kao jedan oblik strategije zaborava onkraj metafore. Domovinski rat neminovno pada u bespovratno mrtvu prošlost, globalna percepcija svih s tvari kao nestalih - slamanje ravnoteže između sadašnjosti i prošlosti...

Strategija zaborava Domovinskog rata

Piše: Jure Vujić

političari Potaknut o duboko historijskim osjećajem, raspada se sve proživljeno, žrtve, patnje, trenuci slave u toplini tradicije, u promjenjivosti običaja, u ponavljanju pradavnog. Samosvijest uvijek dolazi u znaku onoga što je već počelo, uvijek kao ispunjen je nečega što je ranije započelo. O sjećanju neprestance govorimo jer ga više nemamo.

Znatiželja za mjestima gdje se sjećanje kristalizira i nalazi svoje utočište u vezi je s ovim prijelomnim trenutkom u kojemu se svijest o raskidu s prošlošću miješa s osjećajem o (rastrganom) sjećanju, ali u kojemu ta rastrganost budi dovoljno sjećanja da se može postaviti pitanje o njegovu utjelovljenju.

U Hrvatskoj se osjećaj povijesnog kontinuiteta taloži na određenim mjestima: lieux de mémoire - mjesta sjećanja, mjesta sjećanja zamijenila su milieux de mémoire - središta sjećanja, središta u kojima se vrednuje živu prošlost i tradiciju.

Bespovratno, osakaćenje povijesti koje predstavlja zaborav Domovinskog rata, tog kolektivnog sjećanja par excellence, predmeta proučavanja koji ulazi u modu istovremeno s vrhuncem postmodernističke antropologije. No uništenje tog središnjeg dijela našeg sjećanja tek je jedan od primjera.

Današnja Hrvatska zakovitlana je, i to još čini, u fenomenima poznatim kao globalizacija, demokratizacija, uspon masovne kulture i medija. Uvođenjem liberalno -kapitalističkog postmodernističkog poretka koji ne trpi egzaltiranje država-nacija i "Velike pripovijesti".

kontejner

Svršeno je s društvima utemeljenim u sjećanju, sa svim institucijama poput crkve, škole, obitelji i države koje su jamčile prenošenje vrijednosti. Svršeno je s nacionalnim ideologijama utemeljenim u sjećanju, ideologijama koje su ublažavale prijelaz iz prošlosti u budućnost ili onima koje su ukazivale na to što budućnost treba zadržati iz prošlosti, bilo u ime reakcije, progresa ili revolucije.

Štoviše, sam se način historijske percepcije uz pomoć medija čudesno proširio, tako da je sjećanje, nekad naslijeđe intimnog iskustva, zamijenjeno efemernom opnom aktualnosti i inflacijom Baudrillardove virtualne stvarnosti. Fenomen ubrzavanja povijesti jasno nam otkriva distancu između istinskog sjećanja, društvenog i netaknutog koji još leži u dubini kolektivnog pamćenja od 1990-i h godina.

Povijest Domovinskog rata osuđena je na zaborav jer novi postmodernistički inženjering desakralizacije i denacionalizacije hrvatskog društva zahtijeva organiziranje zaborava i prošlosti u kalkulatorske političke svrhe.

Oluja

Trebalo bi uspostaviti distancu između jednog integriranog sjećanja, samovoljnog i nesvjesnog sebe, svemoćnog i spontano aktualizirajućeg, sjećanja bez prošlosti jer je vječno reciklira u naslijeđe, odašiljući tako jučerašnjicu predaka u nepromjenjivo vrijeme heroja, porijekla i mita - i s druge strane, našeg sjećanja koje je te k povijest, trag i odabir. Distancu koja se samo povećava u mjeri u kojoj naročito novovjekovni čovjek prisvaja pravo, moć, čak dužnost promjene. Distancu koja danas doživljava svoj grčevit ishod.

Ovo iskorjenjivanje sjećanja pobjedničke povijesti Domovinskog rata otkriva prijelom drevne veze identiteta čiju smo istinitost nekada uzimali zdravo za gotovo: jednakost između povijesti i sjećanja.

Sjećanje i povijest nisu sinonimi, dapače, umnogome su suprotstavljeni. Sjećanje je život, uvijek ga prenose živi ljudi i stoga je u trajnoj evoluciji, otvoreno dijalektici uspomene i zaborava, nesvjesno neprekidnih iskrivljenja, osjetljivo na sva prisvajanja i manipulacije, podložno dugim mirovanjima i naglim oživljavanjima.

Povijest je, s druge pak strane, uvijek problematična i nepotpuna rekonstrukcija onog što je prošlo. Međutim, strategija zaborava sustavno je organizirana u Hrvatskoj i onemogućava tu nužnu artikulaciju između sjećanja i povijesti. Primjerice, sjećanje na Domovinski rat sakralizira tu uspomenu za one koji su je proživjeli kao herojski životni trenutak, dok je službena i međunarodna povijest profanizira, protjeruje u prozaično i ravnodušno izjednačenje agresora i žrtava reducirajući, primjerice, akciju Oluja na kriminalni udruženi pothvat.

oluja

U srcu povijesti djeluje jedna kritika koja uništava spontano sjećanje. Povijest uvijek sumnjiči sjećanje jer joj je prava misija da to sjećanje uništi i potisne, ona je delegitimizacija proživljene prošlosti. Iskustvo Domovinskog rata zaista je danas suočeno s jednom vrstom delegitimizacije jer je, poput povijesnih anegdota, svedeno na puki predmet špekulativnih ekshibicija raznih samozvanih povjesničara i službene povijesne revizije i "glatkog retuširanja" međunarodne zajednice koja ne želi jasnog pobjednika već samo gubitnike, s jednakom dozom krivnje.

Iz perspektive društva povijesti, dogodila se ultimativna i definitivna desakralizacija Domovinskog rata.

Postkomunizam se predstavlja kao pokušaj nove ideokracije oktroirane odozgo preko nove političke klase, ali konfliktnost i nestabilnost postkomunizma bolje se objašnjava polazeći od ideokratske, negoli polazeći od liberalnog zapadnjačkog društvenog modela.

Jan Keller je dobro opisao kako u postkomunističkim tranzicijskim zemljama kohabitiraju i kako su kompatibilne postmodernističke društvene mreže i stari naslijeđeni klijentelistički odnosi nejednakosti zbog slabljenja au toriteta i uloge države. Upravo smo vidjeli kako u obliku recikliranja kulturoloških prošlih "otpada" postmodernističko društvo opstaje recikliranjem bivših društveno - kulturnih modela prošlosti.

U postkomunističkim zemljama, a posebice onima u kojima nije proveden zakon o lustraciji, svjedoci smo velikog sajma recikliranja bivših komunističkih civilnih, vojnih i obavještajnih menadžerskih slojeva u novi demokratski sustav, uz zlouporabivši ideju krivotvorene smicalice "nacionalnog izmirenja", uz vješto iskorištavanje pogodnog trenutka demokratizacije i osamostaljenja 1989.g.

To je novi profitabilni "balkanski kairos" gdje su se "stari kadrovi" opet, kao i prije, dobro snašli i dočepali položaja i funkcija o kojima ne bi ni sanjali u bivšem sustavu. Njihovo recikliranje cinično nazivaju transformacijom ili profesionalizmom ne pozabavivši se jednim bitnim detaljem, da su bili poslušne sluge i kotačići totalitarnog režima.

srušene kuće

Teško je i pomisliti da je taj sloj "transformatora" uspio u sebi preobraziti naslijeđenu bivšu društve nu zbilju konstruiranu na indoktrinaciji i jednoumlju te da su preko noći asimilirali demokratski način ponašanja ili, kao što kažu sociolozi, ostvarili proces "ponutrašnjenja novih normi" i društveno – kulturnog demokratskog tipa. Vjerojatno nisu ni osjetili prijelaz iz statičnog totalitarnog sustava u dinamično pluralističko demokratsko društvo.

Kao čuvari najmoćnijeg trenutačnog državnog poretka nije im jamačno bilo teško prijeći iz totalitarnog političko - korektnog jednoumlja komunističkog tipa u neoliberalnu političku korektnost parlamentarne demokracije jer je tu samo riječ o semantičkom klizanju i nijansama. Naime, u vrijeme totalitarnog političkog sustava, politički službeni jezik s predefiniranim formulama i sintagmama imao je, kao i dandanas, u neoliberalnom politički korektnom jeziku, funkciju oslabiti kapacitete mišljenja prosuđivanja i otpora da bi se osigurao politički nadzor društva.

U tome je srodnost između bivših totalitarnih političkih dogmi i današnjih neoliberalnih dogmi političke korektnosti kao što su egalitarizam/bratstvo, jedinstvo, kozmopolitizam/internacionalizam, relativizam (koji im je omogućio opravdanje i ublažavanje odgovornosti u totalitarnom su stavu, a relativizam je iskupio komunizam pretvorivši ga u "socijalizam s ljudskim likom"), objašnjavaju tu čudnovatu semantičko-strukturalnu analogiju.

Današnja reciklirana elita, umjesto proklamiranja i ponavljanja hipnotičkih parola i slogana panegirika vođi, partiji, bratstvu i jedinstvu, veliča nove neoliberalne dogme slobode, demokracije, egalitarizma, kozmopolitizma, jer i jedni i drugi participiraju u stvaranju jednoumlja koje slabi nacionalne energije, slobodno kritičko mišljenje i niveliranje društva. U bivšem, kao i današnjem sustavu, provlače se iste poluistine ili neistine.

zatvor

Kao što je to rekao nekadašnji savjetnik Iako vleva: "Ne može se samog sebe predugo varati jer neizbježno počneš misliti i vjerovati u svoje vlastite laži". Možda netko od tih transformatora iz tranzicijskog razdoblja ipak dobije grižnju savjesti, upadne u konfuzno stanje, tjeskobu ili je/postane "disocijalan shizofrenički tip", onaj s paranoičnim reakcijama, kao traženje "stvarnosti u novom društvenom okružju," ali prepustimo ih njihovoj sudbini. Takvi transformatori tranzicijskog naraštaja podliježu neizbježnom fenomenu "cultural lag" .

M. Đilas u svojoj je knjizi "Nova klasa" opisao novu tadašnju dogmatsku klasu obilježenu "kastracijom inteligencije", koji igraju kazališnu predstavu bez publike i padaju u ekstazu pred sobom samima. Danas nam ti isti bivši aparatčiki svakodnevno drže tragičnu kazališnu predstavu u nastavcima, jedan oblik serije "Povratak transformera" bez ikakvih posljedica i sankcija. Još nema dostatno ironičnih osmijeha Aristofana, a takva me predstava podsjeća na politički korektne Bariusove bajke koje one rezignirane ljude pozivaju na lojalnost vladajućem režimu, dok Fedar poziva na radikalni otpor.

Rehabilitacija i ispravna uporaba "pamćenja" je ključni element za duhovni i politički preobražaj tranzicijskih postkomunističkih zemalja Srednje i Istočne Europe. Svi su totalitarni režimi nastojali imati monopol i kontrolu nad pamćenjem. Povijest je dokazala da je sustavno uništenje povijesnih dokumenata bilo jedan način da se jednosmjerno orijentira pamćenje društva.

Podsjetimo da je aztečki car Itzcoatl početkom XV. stoljeća zapovjedio da se unište stele i knjige, nastojeći tako preoblikovati tradiciju po svojoj zamisli. Jedno stoljeće kasnije, španjolski "conquistadori" na stojat će izbrisati tragove civilizacije Azteka i Maja.

Tiranije XX. stoljeća ta kođer su nastojale kontrolirati i preoblikovati jednosmjerno pamćenje, a u komunizmu, isticanje pamćenja nekomunističke prošlosti bilo je poistovjećivano s pobunom ili otporom (ruska riječ "pamjat" bila je sumnjiva pa stoga i interpretirana za vrijeme komunizma kao znak opozicije sovjetskom režimu).

kontejner

U načelu, pamćenje ne isključuje zaborav, jer je integralna restitucija prošlosti nemoguća, a kad bi i bila moguća, bila bi strašna, riječi su to književnika J. Borgesa u djelu "Funes el memorioso". Pamćenje pretpostavlja nužnu selekciju i hijerarhizaciju događaja, a dokaz je da su povijest pisali povjesničari koji također selektiraju i hijerarhiziraju događaje prema vlastitoj prosudbi, a povijest su često jednostrano pisali pobjednici.

U tom kontekstu, Cvetan Todorov iznosi kako pamćenje nije ni dobro ni loše, ali ono uvijek oscilira između dvije tendencije koje bivši totalitarni režimi, a i dandanas demokratski postkomunistički "liberalni režimi" instrumentaliziraju: sakralizacija kao radikalna "izolacija uspomena" i banalizacija kao ekscesivna asimilacija sadašnjosti s prošlošću.

U postkomunističkim demokratskim režimima, često se sakralizira jedan dio prošlosti "antifašističkog pamćenja" te njegova svakodnevna ritualna komemoracija nastoji potvrditi u prošlosti negativnu sliku "drugih" i potvrditi vlastitu pozitivnu sliku. Također, takva sakralizacija odvraća javno mnijenje od sadašnjih problema i jeftino daje dobre savjete novim vlastodršcima.

Pozivi protiv zaborava i veličanje "obveze pamćenja" nisu usmjereni prema istinskom razumijevanju pamćenja preko transformacijskog psihološkog procesa ("durcharbeiten" u frojdovskom smislu), već potiču na obranu određene povijesne selekcije koja omogućuje novoj vladajućoj oligarhiji održavanje uloge heroja, žrtve i moralizatora, nasuprot svake druge povijesne selekcije i istine.

Zbog toga, Paul Ricoeur smatra da ne treba pasti u zamku "obveze pamćenja, "već privilegirati rad i proces pamćenja. Ivaylo Znepolsky smatra pak da u postkomunističkim demokratskim državama vlada određena amnezija, a ta amnezija, ovisno o kontekstu, može biti pasivna ili aktivna. Naime, pomanjkanje pamćenja izražava želju izbjegavanja komunističke traume i odgovornosti za navedenu prošlost.

U svom djelu "La memoire, l'histoire, l'oubli", Paul Ricoeur predlaže razne pristupe i dihotomije pamćenja koje su se razvijale od Platona, Aristotela, pa sve do Bergsona i Husserla: pamćenje koje pripada odsutnosti, kognitivni prist up pamćenju, pragmatični pristup pamćenju, kolektivno i individualno pamćenje, ekscesi pamćenja, politička ili povijesna uporaba pamćenja, itd. Razni "režimi pamćenja" separirani su, te su ih instrumentalizirali razni protagonisti.

Paul Ricoeur smatra da se povjesničar i političar suprotstavljaju glede odnosa i pristup a pamćenju. Političar se poziva na subjektivno pamćenje privilegirajući pragmatični pristup, a povjesničar se usmjerava prema proučavanju procesa kolektivnog pamćenja i privilegira kognitivni pristup.

vukovar

U tranzicijskim postkomunističkim drža vama često prevladava politički pragmatični pristup prema pamćenju u kojem službeni politički diskurs pragmatički instrumentalizira prošlost i pamćenje u smjeru zataškavanja ili odbacivanja konkurentnih povijesnih teza i svjedočenja te u svrhu kontrole nad službenim pamćenjem.

Naime, paradoksalno je da se u većini post komunističkih srednjoistočnih zemalja (a posebice one koje nisu provele nijedan zakon o lustraciji) umjesto "obveze pamćenja" (franc. devoir de memoire), koju se neprestano ističe u odnosu na pamćenje nacističkih žrtava, stigmatizira preko medijskog banaliziranja komunističke prošlosti "obvezu zaborava" u odnosu na totalitarni komunistički režim i sve njegove žrtve.

Naime, kako to obrazlaže Ivaylo Znepolski, zrela i neopterećena povijest sadašnjosti u postkomunističkim zemljama može se slobodno i razumno razvijati jedino u trenutku kada to društvo izrazi želju za pokretanjem "rada pamćenja", kad nastaje proces formiranja pamćenja.

Tada se stvaraju uvjeti za transformiranje kolektivnog pamćenja prošlosti u povijesno pamćenje lišeno svake ideološke hipoteke, transformiranje u ireverzibilnu memorizaciju suprotnu reverzibilnom zaboravu. Pamćenje tada postaje matrica povijesnog znanja, a povijesno znanje postaje matrica pamćenja i osigurava kontinuitet između naraštaja.

Povijesno pamćenje nacističkih žrtava i nastanak liberalno-demokratske vlade te proces denacifikacije u Njemačkoj nakon II. svjetskog rata jamče da se taj fenomen neće nikada ponoviti. U tom kontekstu, Ivaylo Znepolski postavlja pitanje: da li se kolektivno pamćenje žrtava komunizma transformiralo u povijesno pamćenje? On tome dodaje da su postkomunističke zemlje srednjoistočne Europe zahvaćene društvenim fenomenom kojeg naziva "komunistički sindrom", uspoređujući ga sa "sindromom Vichyja".

oluja

U svom djelu "Le syndrome de Vichy", povjesničar Henry Rousso nastojao je napisati "paralelnu povijest kolaboracionističkog režima Vichyja - drugi oblik povijesti, povijest pamćenja tog režima, njegovu transformaciju i njegovu budućnost nakon godine 1944., te pritom iznosi četiri faze.

Prva faza (razdoblje godina 1944. - 1955.g.) se odnosi na "fazu žaljenja" (phase de deuil), i tu je više riječ o žaljenju i boli negoli o radu i procesu pamćenja, pa u tom kontekstu psihološki postupak žaljenja ne uspijeva. Ta faza se situira u sklopu poslijeratne "čistke" i svih amnestija koje su uslijedile. Teror Vichyijevog režima je zataškavan u ime glorifikacije oslobođenja.

Druga faza se odnosi na "fazu potiskivanog" (phase du refoulé): to je faza uspostave dominantnog mita, antifašističke Francuske koja se oslanja na degolistički i komunistič ki službeni diskurs; treća je faza "povratak potiskivanog" (phase du retour du r efoulé): mitologija koja se propagirala slabi, te nastaju elementi demistifikaci je antifašističke borbe, a konsenzus o pamćenju također slabi; i četvrta faza, k oja se odnosi na razdoblje "opsjednutog pamćenja" (phase de la mémoire obsession elle): ona je obilježena buđenjem pamćenja žrtava, istraživanjem odgovornih fran cuskog kolaboracionizma za uništavanje Židova.

Ako se uspostavi analogija između sindroma Vichyja i komunističkog sindroma kojeg iznosi Znepolski, i primjeni ista kvalifikacija postkomunističke "organizacije zaborava" glede žrtava komunističkih režima u Istočnoj Europi, može se ustvrditi da su društva ostala dugo vrijeme u prvoj fazi od navedenih četiriju faza koje je formulirao Rousso.

učenik

Bol je suživljavana s egzaltiranjem slobode i nadom u bolju budućnost. Tek kasnije, i u ponekim postkomunističkim zemljama razvidni su elementi druge faze: potiskivanje pamćenja komunističkih žrtava u svrhu postizanja nužnog konsenzusa za jačanje društvene kohezije i otklanjanje prijetnje društvene dezintegracije, što znači, smatra Znepolski, da postkomunistička društva Istočne Europe još nisu dostatno zrela (ili zbog nedostatka političke volje) da bi pisala povijest sadašnjosti te su zahvaćena "komunističkim sindromom" traumatičnog pamćenja obuhvaćenog nerazrije šenim hipotekama prošlosti.

Povezani članci

Who's Online

We have 291 guests and no members online