Slabašan album plavooke soul princeze

DuffyZaj*bana stvar, taj drugi album. Mnogi su se sapleli na njemu. Ne treba njuškati daleko u povijest popularne glazbe da bi se uvjerili u tu tvrdnju. Sjetite se samo kako je Joss Stone njen drugi album od velike soul nade preko noći transformirao u drugorazrednu pop zvjezdicu, ili, pak, kako se ugled The Strokesa od spasitelja rock and rolla zbog blijeda nastavka njihovog iznimnog prvijenca srozao na razinu nebitnih indie rock marginalaca. The Darkness je zadesila još gora sudbina. Oni su se nakon svoje druge ploče jednostavno – razišli. Nažalost, izgleda da se u zamku drugog albuma opasno zaplela i meni omiljena velška soul princeza, plavooka slatkica Duffy ...


SLABAŠAN ALBUM PLAVOOKE SOUL PRINCEZE

Piše: Ante Čikotić Čiko

Nakon sjajnog prvijenca 'Rockferry' kojeg bez imalo grižnje savjesti možemo uvrstiti na ekskluzivnu listu najboljih ploča prve dekade novog milenija, Duffy je na njegovu nasljedniku 'Endlessly' odlučila učiniti značajan stilski zaokret.

Duffy

Bila je to prva greška. Druga, još katastrofalnija, uslijedila je onog trenutka kad je odlučeno da će taj stilski zaokret biti učinjen na štetu retro soula evidentna na debiju, a u korist dosadnog, saharinskog popa a la Kylie Minogue. Od tu više nije bilo povrataka. 'Endlessly' je skrenuo u mutne vode blijede prosječnosti.

Istina, ima na njemu nešto blistavih trenutaka, ali riječ je o svega nekoliko retro baladica obilato naslonjenih na zvuk prvijenca. Mrvu pažnje možda zaslužuju i pjesme u kojima Duffy sa producentom Albertom Hammondom donekle uspijeva pomirit klasični blue eyed soul jedne Dusty Springfield sa lukrativnim popom gore spomenute australske džepne Venere, poput solidnih 'Keeping My Baby' ili prvog singla 'Well, Well, Well'. No, zato naslovna 'Endlessly', pak, nit' smrdi nit' miriše, a i ostatak albuma teško da bi zaradio barem prolaznu ocjenu.

Konkretno, uvodna 'My Boy' i gotovo cjelokupno finale ploče, pjesme 'Lovestruck' i 'Girl', zvuče kao otpaci sa nekog od studijskih iscjedaka Sugababesa ili Girls Alouda, a na sam kraj ugurana 'Hard For The Heart' bi uspavala i najnabrijanijeg partijanera.

S druge pak strane, pjesme koje se svakako isplati poslušat i zbog kojih ćemo Duffy dati šansu i sa njenim sljedećim albumom, iznimne su 'Don't Forske Me' i 'Breath Away', uz instant klasik 'To Hurt To Dance', stvar koja bi vrlo lako mogla postati jedna od deset najboljih balada što ćemo ih imati prilike čuti u ovom mileniju.

Nažalost, čak i to je premalo, s obzirom koliko se daleko sa svježim 'drugijencem', odličnim '21', uspjela dobaciti Duffyina ljuta konkurentica Adele. Iskreno se nadam da će joj sa svojim sljedećim albumom plavooka velška soul princeza uspjeti dostojno odgovoriti. Do tada ćemo još neko vrijeme u CD playeru vrtjeti sjajni 'Rockferry'.