Najbolji rock album ljeta gospodnjeg 2010.

The Gaslight AnthemPotraga je završena. Onako spektakularno, u maniri Indiane Jonesa ili njegovog bosanskog pandana što čeprka po brdima oko Visokog tražeći bosanske piramide, samo u ovom slučaju sa malo više uspjeha nego što ga je potonji gospodin imao do sada. Dobro, nije baš da smo pronašli nekakav dugoratski Stonehenge ili hram amazonki na Bajnicama, ali smo se zato u bespućima ovogodišnje glazbene produkcije potrudili pronaći najbolji rock album godine Gospodnje 2010. Naslovljen je ''American Slang'', odsvirali su ga The Gaslight Anthem i nešto tako dobro nismo imali prilike čuti još od Springsteenova ''Born To Run''. I nemojte mislit da Gazdu spominjem tek tako, bez ikakvog povoda, iz čiste obijesti i fanovske odanost, jer upravo je njegov utjecaj na ''American Slangu'' evidentan u svakoj odsviranoj noti i otpjevanom stihu. Svi oni ''mali'' ljudi, njihovi svakodnevni problemi i sasvim obične ljubavi, s Bossovih su ploča zalutali i u stihove The Gaslight Anathema, dokazavši nam još jednom da više čarolije, suza, smijeha, radosti i bola ima u životu prosječnog, sasvim običnog ljubavnog para koji od prvog do prvog pokušava spojiti kraj s krajem, nego u svim onim sladunjavim bajkama što nam ih serviraju hollywoodski spektakli i TV sapunice ...


NAJBOLJI ROCK ALBUM GODINE GOSPODNJE 2010.

Piše: Ante Megadethalac Čikotić Čiko


Ploču otvara eponimna ''American Slang'' u U2-evskoj 'larger than life' maniri s njihovih ranih albuma, iz perioda prije nego je Bona progutao njegov vlastiti ego, a kreativnost u bandu zamijenila puka reciklaža i zamor materijala evidentan na njihovim recentnim izdanjima.

Nakon nje slijedi praskava 'Stay Lucky', pjesma sa gitarskim zvukom koji neodoljivo vuče na onaj s debija The Strokesa, samo uz izraženiju melodiju i sa tri prsta cukra posut refren kao stvoren za velike stadione i golemu publiku koja će ga otpjevati zajedno s bandom.

Sličan prijam kod publike sasvim sigurno će imati i moj osobni favorit, iznimna 'Bring It On', možda i najljepša ljubavna pjesma otpjevana u ovom mileniju. A posebna je iz razloga što u njoj nema uobičajenih sladunjavih klišeja, nema dvoraca iz bajke, prinčeva na bijelim konjima i zarobljenih princeza koje treba spasiti. Samo dosadan, običan život, šporke gradske ulice, Ona, On i njihova veza koja puca po svim šavovima, unatoč njegovim očajničkim pokušajima da spasi što se još spasiti može.

U nešto vedrijem tonu nastavlja 'The Diamond Church Street Choir' zalutala na pola puta između ulične poezije Lou Reeda i nostalgičnog heartland rocka Pettyjevih Heartbreakersa, popračena sa nešto melankoničnijom, ali jednako intrigantnom 'The Queen Of Lower Chelsea' koja uspješno zatvara prvu polovicu albuma.

Drugu pak polovicu otvaraju nabrijane himne nesputanoj rock 'n' roll rebeliji i slomljenim srcima, papreno žestoke, a opet emocijama prekrcane 'Orphans', 'Boxer' i 'Old Hounts' kao svojevrstan uvod u još jedan vrhunac ove sjajne ploče, jednostavno izvrsnu 'The Spirit Of Jazz' skrojenu po svim mjerilima rasne 'springstinovštine'. Nakon nje i slijepcu bi bilo očito zašto je Gazdi takav gušt zaprangijat s The Gaslight Anathemom na njihovim svirkama u živo.

Za sam kraj albuma ostavljena je prigušena 'We Did It When We Were Young' koja ga zaokružuje kao kompaktnu cjelinu i spektakularnu glazbenu avanturu kojoj se uistinu vrijedi u potpunosti prepustiti.