DUGI RAT

Naziva se često i hraniteljicom našom, iako moderni čovjek u tome prepoznaje određeni sarkazam, jer srdela nema izbora. No taj nadimak potječe iz davnine, i zapravo oslikava dublji odnos zahvalnosti prirodi i štovanja života. Nešto poput onoga kad Indijanci pjevaju duhu bizona kojeg su usmrtili da bi njegovim mesom nahranili pleme. Čovjek se tu ne izdiže ponad ostatka svijeta, a ujedno nalazi viši smisao u integralnoj međuovisnosti svega postojećeg. Uglavnom, vezanost naroda s Mediterana, tako i ove strane Jadrana, za tu konkretnu riblju vrstu korjenita je i sudbonosna. Takav jedinstven status duguje srdela ponajprije činjenici da je uvijek bila relativno lako dostupna, u velikim količinama, stoga i jeftina, piše Igor Lasić na stranicama portala Novosti.

Pa, tako je bilo makar dosad, stotinama godina unatrag, ali po novome više nije, i svašta smo tu prinuđeni revidirati. Ranijih par godina lovile su hrvatske ribarice do 40 tisuća tona srdele, a ove godine ni deset. Na smanjenu biomasu srdele utjecala je i veća brojnost predatora, no prvi uzrok ipak je porast temperature Jadranskog mora. Uz bok tome stoji ukupno prekomjeran maritimni ribolov. 

Prije svega, nema više toliko srdela u Jadranskome moru, osim što je ovih dana nastupila i redovna zimska zabrana njihova izlova sve do polovine veljače, a tradicijske vrijednosti neće nam pritom biti od pomoći. S dodatnih mjesec dana lovostaja na proljeće, i s reduciranim kvotama u međuvremenu, kroz ukupno mjesec i pol, od njih ćemo svježih u idućih pola godine očito više apstinirati negoli ih uživati. A još će biti dobro ako zatim odmah ne budemo prinuđeni uvoditi interventni lovostaj, ako se populacija srdele dovoljno ne obnovi. 

Nema tu puno misterije, duh srdele nije nam okrenuo leđa samo tako! (Ali ulovit će Izvršni Dopredsjednik i njegov Prvi Zamjenik barenko komarču, dvije, u akvatoriju ispred Dugog Rata za iduće (d)ruženje marendaša petkom..., op.ur.)

Piše: Igor Lasić
Izvor: Novosti