'Zarobljena država' ili zašto se ne provode reforme

Hrvatska je nekada bila jedna od najrazvijenijih zemalja Istočnog bloka (nije bila zemlja u striktnom smislu, ali je bila republika s ograničenim suverenitetom, koja je kasnije postala država) . Po per capita incomeu je ispred nje bila samo - Slovenija. U međuvremenu, sve zemlje bivšeg socijalističkog lagera, članice EU su pretekle Hrvatsku. Sve osim Bugarske. Još se držimo grčevito pretposljednjeg mjesta, i patetične (jadne) utjehe da imamo još uvijek viši standard od Srbije, Albanije i Bjelorusije. Hip hip hooray!
Zašto je tomu tako? Ima više objašnjenja. Jedno je rat, drugo kasno učlanjivanje u EU, treće tradicija - pa te zemlje su i prije (prije nego ih je poharala kuga zvana komunizam) bile razvijenije od nas - Česi su na primjer bili i opet su de facto njemačka pokrajina. Ipak, najplauzibilnije objašnjenje je ono da nismo proveli protržišne reforme koje su sve ove zemlje provele. Nismo ih proveli dovoljno brzo i radikalno. Zašto? Priča o tome je u nastavku teksta Davora Huića, prdsjednika udruge LIPA - udruge hrvatskih poreznih obveznika. Pročitajte..

'Zarobljena država'

Piše: Davor Huić / Udruga Lipa
Izvor: FB Davor Huić


Da bismo se brže razvijali i bili bogatiji nego što jesmo, morali bismo provesti strukturne reforme. Europska komisija kaže da ako ih ne provedemo da nam je dugoročni potencijal rasta ispod 1 posto. Dakle, dugoročno smo osuđeni na ekonomsko nazadovanje i propast.

Te reforme su - fiskalna konsolidacija (smanjivanje razine javne potrošnje); reforma javne uprave (povećanje efikasnosti); reforma lokalne samouprave (smanjivanje broja jedinica i); reforma pravosuđa; deregulacija, to jest smanjivanje utjecaja države na ekonomiju, micanje barijera poslovanju; prodaja udjela države u stotinama kompanija; liberalizacija tržišta, reforma zdravstvenog i mirovinskog sustava i tako dalje.

Oko toga što trebamo napraviti postoji jako širok konsenzus svih onih koji se time bave - Europska komisija, Svjetska banka, Nacionalno vijeće za konkurentnost., Ekonomski institut, Institut za javne finacije - praktički svi koji se time bave. Najbolje od svega, sa svime time se slaže i Vlada, pa tako sve to imate lijepo pobrojano u Nacionalnom planu reformi i planu konvergencije. Dakle nije problem u tome što ne bismo znali što treba napraviti, da neki kažu ovako a neki onako. Ne - svi znamo jako dobro što treba napraviti.

Štoviše, oko nekih od ovih stvari postoji čak i potpora građana. Kad gleadš ispitivanja javnog mnijenja, građani nisu za privatizaciju (osim gubitaša, to bi odmah dali nekome), i čačkanja po zakonu o radu. Međutim, reforma javne i lokalne uprave je izrazito popularna (70-80 posto potpore), a jednako bi popularna bilo i smanjivanje privilegiranih mirovina (zbog jakog otpora prema free ridingu). Također, žele reformu pravosudnosg sutava, i pozdravili bi bilo što što bi išlo prema ograničavanju moći politike i smanjivanju korupcije.

Pa ipak, te reforme se ne provode ili se provode jako sporo - primjer je fiskalna konsolidacija i porezno rasterećenje, koje ide u pravom smjeru ali presporo. Očito je da postoji neka blokada, da se sporo i teško mijenjamo (čak i kada za to postoji popularna podrška) da u tome sudjeluju dijelovi elektorata.

- političke (stranačke) elite kojima jasno nije u interesu smanjivati si ovlasti (zašto bi rezali broj općina kad to smanjuje broj radnih mjesta s kojima se mogu igrati)

- dijelovi elektorata koji ovise o proračunu - penzioneri, socijala, branitelji, javni službenici, NGO elite, "nezavisni" mediji financirani iz proračuna, kultura, akademija, pa i poduzetnici koji ovise o poslovima s državom. Svima njima je draga jaka država od koje se nešto nadaju dobiti, puno draža od rizika borbe na tržištu.

- neki od tih skupina imaju značajan društveni utjecaj pa nameću javnosti vrijednosti i stavove koje pomažu održavanju status quo-a, i protivljenju reformama. Tu su najznačajniji sindikati javnih službi i mediji koji im daju prostor - mitovi o neloberalnom kapitalizmu, marksističke teorije o sukobu rada i kapitala i tako dalje - svi ćete se sjetiti ponekog mita u službi održavanja statusa quo.

Drugim riječima, političke elite (stranke) ne bivaju kažnjene kad ne provedu reforme, nego bivaju NAGRAĐENE od stane birača za to što ih ne provode.

Može li se ovakvo stanje mijenjati klasičnom (stranačkom) političkom akcijom? Teško. Radi se o tome da imamo fenomen koji se zove "zarobljena država".

Političke elite su stvorile koaliciju interesa potkupljujući određene skupina birača, koja ih održava na vlasti, bez obzira koliko to loše bilo za te iste birače (in the long run).

Mogućnost da ćeš u tim okolnostima dobiti dovoljno glasova za promijeniti sustav je izrazito mala.

Jedini put za promjenu je raditi na tome da dođe do promjene u glavama birača, i da se stvore pretpostavke da birači od vlade (bilo koje buduće vlade) počnu zahtijevati - više odgovornosti, bolje rezltate u smislu viših plaća i standarda (za bolje rezltate ovi će morati provoditi bar neke reforme), više transparentnosti (što će dovesti do manje korupcije), i tako dalje.

Dakle, jedini put je pritisak "odozdo" - kreiranje potražnje za političarima koji će stvarno i provesti reforme koje nam trebaju.

Tko se u RH bavi tim poslom? Ako se ostave po strani utjecajni pojedinačni glasovi i inicjative, blogovi i komentatori, i gledaju samo organizirane stranke i udruge - praktički nitko.

Ja znam za samo jednu udrugu koja se sistematski bavi time da Hrvatska postane uspješnija i bogatija zemlja. A vi?

Who's Online

We have 621 guests and no members online