DUGI RAT

U subotu, 11. veljače 2022. navršilo se točno 105. godina od smrti jeseničkog junaka Mate Brničevića, jednog od vođa pobune mornara u Boki Kotorskoj 1918. god. Pobunio se naš Mate protiv besmisla rata i nepravde i teških uvjeta života carevih mornara, svojih kolega. Svojih 27 godina života položio je na oltar domovine, bez prava na obranu, strijeljan je s još troje mornara u Škaljarima. Rodni kraj mu je i do sada obilježavao velike godišnjice, prije četiri godine s nizom manifestacija na okruglo stoljeće od njegove smrti, a i u subotu će ova ponosna jesenička postojbina mornara i brodara pokazati, makar prisjećanjem i polaganjem vijenaca na njegov grob na Sustipanu, groblju poviše Sumpetra u Jesenicama, da nije zaboravila svoje zaslužne i odvažne sinove...

Tko je bio Mate Brničević Antin, rođen 1891. u poljičkim Jesenicama? Ajmo djeco, đaci, veseljaci, kviz znalci, zna li tko? U srijedu, 1. veljače obilježava se točno sto i pet godina od velike pobune mornara tadašnje Austro-Ugarske monarhije pred kraj Prvog svjetskog rata u Boki Kotorskoj u kojoj je sudjelovalo 6.000 mornara. Naš Poljičanin, brodski artiljerac, rukovodio je pobunom na bojnom brodu "Gea", sve do njenog sloma tri dana poslije. - "Ja ne žalim.." - rekao je Mate pred austrijskim vojnim sudom nakon sloma pobune - "..što sam sudjelovao u pobuni. Ja ne žalim što sam osuđen na smrt, jer smatram da će naša smrt donijeti bolji život našem narodu.". Četvorica mornara, kolovođa velike pobune mornara u Boki, a među njima i naš Mate, streljani su u mjestu Škaljari kod Kotora, 11.2.1918. godine.
O pravdoljubivom i hrabrom jeseničaninu snimljen je i dokumentarni film “Tko je bio Mate Brničević” u produkciji HRT-a, scenarista i redatelja Stipe Ercegovića, našeg Kriljanina, predsjednika Zajednice Hrvata Beograda "Tin Ujević".

Joško Marušić, veliki as hrvatske karikature, izvrsno je upućen i u dugoračke kult(ur)ne teme... a tko, osim Vlade RH, nije?

O judima dritima ka kolone.. pisao je stihove pokojni Ljubo, a mi ćemo sad samo jednu malu crticu u našem tušu na Oriju! Je, mogli bi smo koju i o koloni koja stoji pored njega na ovoj slici, o velikom asu s Malog Rata, no to ne bi stalo u crticu, o njemu ćemo ipak nekom drugom prilikom i u nekom romanu u nastavcima.
Valja nam reć koju o tušu, našem kapalu koji je, sve donedavno, drit ka kolona staja u portu Orija. Taj vjerni čuvar bilih lađa izvan sezone, tih kadeni naših primorskih familija o' ščapa i kolina, on koji je svu dicu vodon nakon igre napasao, a ljeti i naše ljude i turiste ispirao od soli i od žege s nebesa, naš osvježivač, naš vodonosac, naš tuš! Napokon je napravio ovog siječnja desetak koraka niže i spustio se do ruba plaže... Lipi, pametan potez, rekao bi neki kibicer s susjedne klupe, a ja  rekao bih dodao i da mu nova štacija sasvim lipo pristaje!
A da usitinu jest, kad se malo naviknete, sasvim zgodna, to će vam od svibnja opet svjedočiti sve one krasotice i macani s male, ali šesne plaže, put Orija. Nemojte pričati drugima puno o njemu ni o njoj, niti o portu Orija, a pogotovo ne o kamenu koji mi je tako mio da mu pola godine hodočastim svakodnevno, jerbo će se garant pročut naširoko i nadaleko, pa će svi na proliće nahrupit na ovo malo prirodnog šljunka kojeg prihranjenjujemo svakog prolića, pa će nam nestat i sva ta čarolija..
Eto, da ne dužim, utakmica će skoro, kauboji, marendaši, tija sam vam samo reć da je netko pametan napravija pravu stvar i malo iz porta izmaka tuš na rub naše plaže, di je puno pristupačniji kupačima. Još da ga je nekako do lita sačuvat od nasrtaja naših Ludonja i Kraljeva ponoći...
Neka stoji ka kolona i čeka spreman na novo lito. Jerbo čekaju nas važni ljetni poslovi i svakodnevna druženja.

Dok je Poljica i Poljičana bit će Graca i Jurjevdanâ! I Poljičanki i Poljičana svih uzrasta okupljenih na poljičkome povijesnome zborištu Gracu gdje po tradiciji hodočaste svome nebeskome patronu sv. Juri ali, zamijetno je, posljednjih godina u sve manjemu broju. Tako su i jučer, u nedjelju 23. travnja 2023. tek stotine štovatelja umjesto negdašnjih tisućâ nazočnošću uveličali misno slavlje koje je predvodio domaći gatski župnik don Luka Stipinović.
Blagdanskome ozračju pridonijeli su Pučki pivači iz Kostanja, svečari Društva Poljičana sv. Jure Priko i skupina pjevačica iz Mostara odjevenih u nošnje svoga kraja te uvodno Hrvatsko katolično glazbeno društvo Podstrana. Na samome kraju nije, naravno, izostao ni uobičajeni blagoslov limenih ljubimaca i njihovih vozača ali je izostalo svjetovnoga povoda za više neformalnoga druženja okupljenih što upućuje na promišljanje o osvježenju koncepta same proslave jer ‘galantari’ na prilazu Gracu s bancima punih kineskih zjogatula za najmlađe odraslima očito nisu dovoljno privlačni...

I dok mnogi žale za kunom (fala bogu da smo je se rješili i potpuno prigrlili euro, kojim ionako odavno sve vrijednije plaćamo), naš sumještanin Joško Čizmić se prisjetio i na fejsu objavio zgodnu crticu iz povijesti našeg mista koja kaže da se u Dugom Ratu u vremenu od 1929. do 1941. moglo plaćati i dugoratskim dinarom, našim dugoračkim novcem, koji je izdavala naša fabrika, tvornica "La Dalmatienne" (kao i sestrinska tvornica u Šibeniku, gdje je ovaj novac također bio u opticaju). Dugorački dinari su se djelili na pare, a s tim našim novcem onda su se u fabrici i mistu mogle kupiti neke osnovne životne potrepštine i platit litra vina nakon smjene u crnoj kući...
Eura i centi, kuna i lipa, dinara i para, kako onda, tako i danas (jerbo uvijek su u nas neke "Mukle ure")... para nikad dosta!