Neženja forever!

Piruje se često, zakazuju se već novi termini, uvijek se nešto slavi, gušta i feštaje, ekipa sprema večere i večerice, zatim se obilježavaju godišnjice, pa babine (često i obrnutim redom), pa prvi, pa već drugi rođendan... Oni kasniji se skoro više i ne broje, samo se doda još jedna svijećica na tortu i puhne malo jače nego lani... - zapisao je Špiro na dne 20. kolovoza 2002. u stranici u svog "Dnevnika Neženje" koji je izlazio u lokalnom listu Kronika Duća ...

DNEVNIK NEŽENJE

Neženja forever!

Eto, malo po malo, pa sve brže, i poženi se već pola ekipe!

Piše: Špiro
Izvor:
Kronika Duća

Hmm... nas neženja sve je manje. Uskoro ćemo postati samo tiha manjina koja se poziva na večere i druženja pa i na dječje tulume naposljetku, i kojoj se najčešće upućuju ona dva neizostavna pitanja s velikim upitnikom na kraju: ima li šta „novo“ izvan (našeg) zlatnog kaveza? te kad ćete vi (ili kad ćeš ti) napokon uploviti u mirnu luku?

Hej, stvarno, i ja se ponekad zapitam, ma kad će više doći ta prava ljubav? Gdje da bacim sidro (nemirnog života svog)? Da li je Ona već tu a ja je ne vidim? Koje cvike da uzmem pa da je napokon ugledam? Stalno mijenjam okvire... i ništa. Dioptrija mi uvijek ista. Ili gora. Eto, baš sam prije neki dan na Fošalu susreo staru prijateljicu, koju sam, ako se dobro sjećam, nakratko uspio zavesti na prvoj godini faksa. Uff... kad je to bilo... Otišli smo na kavu. Žena sada specijalizira kardiologiju ali ne liječi više srca.

Prava ljubav? Postoji li uopće to? Gledajući i družeći se s parovima čijim sam najsvečanijim trenucima (vjenčanjima) prisustvovao, čini mi se da ipak postoji.

Nadam se da samo umišljam ali čini mi se da sam ovih zadnjih godina i sam sebi postao... dosadan i nekako predvidljiv! Pa ako sam sam sebi dosadan, pitam se, kako da budem zanimljiv i uzbudljiv nekoj "zgodnoj teti"?

"Previše razmišljaš...", često mi kaže prijateljica i nastavlja s svojom dijagnozom koja se između dviju kava-seansi razlikuje samo po poretku riječi. Nekad izostavi koju riječ pa sve to ispadne kao imperativ. Onda znam da sam prešao mjeru. Pa se hladim dan, dva. I zaboravljam pri tome na malu crnu knjižicu koju već polako zamjenjuje adresar mobitela.

Hmm… ova zadnja mala se uporno ne javlja već dva-tri dana. U biti ne znam što bih joj više rekao i da se javi. Nešto bih valjda uspio suvislo promrljati, nešto poput... da smo se malo zaletjeli... i da od nas neće biti ništa. No shvatila je sve sama. Pametna mala.

No ipak bih je volio čuti. Glupo, zar ne? Prve dvije riječi bile bi mi sasvim dovoljne. Znao bih da sam živ.

Who's Online

We have 156 guests and no members online