DUGI RAT

Onaj kome 2025. ne nosi ništa dobro, prema predviđanjima brojnih analitičara je Europska unija. Nju potresa sve veća unutarnja politička nestabilnost: popularnost francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, čija je vlada nedavno pala, dostiže rijetko viđene minimume ispod 20 posto; koalicijska vlada njemačkog kancelara Olafa Scholza prije desetak dana je pala; u Rumunjskoj su nedavno poništeni predsjednički izbori zbog uvjerljive pobjede u prvom krugu proruskog kandidata iza koje je navodno hibridnim djelovanjima stajala Rusija da bi se prošli tjedan utvrdilo kako u to nije bila umiješana Rusija, već rumunjska Liberalno-demokratska stranka ali izbori su ostali poništeni; migracijski valovi prema europskom kopnu ne posustaju, a terorističke aktivnosti s islamistima u pozadini ne dozvoljavaju da se na njih zaboravi, poput napada na Božićne sajmove u europskim gradovima itd.
Osim toga, sjena skorog dolaska na vlast Donalda Trumpa (20. siječnja) europske političare, uključujući i one u najvišim strukturama Unije, u Bruxellesu (koji su redom navijali za pobjedu Kamale Harris) vidljivo čini sve nervoznijima.
Trump im zato daje i više nego dovoljno povoda. Osim što od njih postojano traži povećana proračunska ulaganja za obranu (što redovito znači i kupnju skupog američkog suvremenog oružja a ne onog europskog), već je najavio i uvođenje dodatnih carina na europske proizvode, traži još veću kupnju američke nafte i plina od strane EU-a, a i dalje preferira ono što je započeo i Biden – proces europske deindustrijalizacije tj. prebacivanje ključne industrijske proizvodnje i visokotehnoloških investicija iz europskih zemalja u SAD stimuliranjem povoljnijom poreznom politikom, višestruko nižim cijenama energije itd. Pritom EU mudrace u šahu drži i prijetnjom da će čitavo financiranje Ukrajine, uključujući i ono vojno, prebaciti na Europu jer je to primarno europski sigurnosni problem (iako ga je stvorio Washington a ne Bruxelles još 2014.), dok će se on fokusirati na Kinu i Bliski istok.
Od toga se europskim liderima "ledi krv u žilama" – ostati jedan na jedan s Rusijom, koja, sada je to i službeno potvrđeno, usprkos golemim sankcijama kojima je izložena već tri godine (ali nekima i od puno ranije, od pripajanja Krima 2014. godine) proizvodi više oružja od čitave EU i SAD-a zajedno, a i dalje povećava proizvodnju, aktivirajući "konzervirane" vojno-industrijske pogone iz doba SSSR-a koje nove ruske vlasti iz nekog razloga nisu željele uništiti ili prenamijeniti. Europska unija, pritisnuta sve većim ekonomskim problemima, kako sada stvari stoje i što očekuje Trump, trebala bi značajno povećati svoju vojnu proizvodnju – nauštrb drugih gospodarskih grana i socijalnih politika...

LAKU NOĆ, SVIJETE: ŠTO NAS ČEKA U 2025.?

Piše: Zoran Meter / Geopolitika
Izvor: Geopolitika.News
 

Njemačku 23. veljače očekuju izvanredni parlamentarni izbori. Stanje je tragikomično i zato što se ni CDU-ov kandidat i vjerojatni budući kancelar Friedrich Merz, niti Olaf Scholz kao SPD-ov kandidat ne žele primarno baviti unutarnjim gospodarskim i socijalnim problemima koji postaju sve teži dok se Njemačka zapravo našla u recesiji. 

Farsa u Njemačkoj

Naime, svjesni snažnog pada popularnosti politike nastavka rata u Ukrajini unutar njemačkih građana (isti je trend u svim ključnim članicama Unije, kao i u Velikoj Britaniji, o čemu je prošli tjedan izvijestio kroz prikaz anketa britanski The Guardian), Scholz se pretvorio u nekakvog „polu-goluba“ (gotovo mirotvorca), što mu je ipak lakše, jer se, za razliku od Merza oduvijek protivio barem slanju Ukrajini njemačkih dalekometnih krstarećih raketa Taurus. 

Merz, koji je donedavno bio veliki pobornik slanja Taurusa Ukrajini i zbog toga često oštro kritizirao Scholza, nakon objave navedene ankete promijenio je ploču. Tako je prošlog tjedna, prema navodima Bilda, kazao kako na zapadu ne postoji „čudotvorno oružje“ koje bi moglo pomoći Ukrajini i da je stoga diplomacija jedino rješenje za završetak rata.

Podsjećam: anketa YouGov-a, provedena u prosincu u Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Španjolskoj, Švedskoj, Danskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu, pokazala je zamjetni pad spremnosti za dugotrajnu potporu Ukrajini. Umjesto toga, raste podrška dogovornom rješenju, čak i ako ono podrazumijeva zadržavanje ruskih teritorijalnih dobitaka.

Ruska enigma

Službena Moskva već mjesecima ponavlja kako je njene zahtjeve za završetak ukrajinskog rata još u lipnju 2024.g. javno obznanio osobno Vladimir Putin i da je ruski stav dakle poznat, pa su SAD i Kijev oni koji moraju poduzeti slijedeći potez prema otvaranju pregovora. 

Podsjećam, Putinov prijedlog  kreće od potrebe uvažavanja stanja na terenu tj. ruskog zadržavanja svih službeno anektiranih četiriju ukrajinskih regija (naravno i Krima), neometanog povlačenja ukrajinskih vojnika s njihovih dijelova koje još nisu pod ruskom kontrolom, a nakon toga bi odmah mogao biti proglašen prekid vatre i početi pregovarački proces (tu su još također i važni elementi izvanblokovski status „ostatka“ Ukrajine i strateška sigurnosna jamstva).

Međutim, prijedlog Donalda Trumpa kreće se u smjeru „zamrzavanja“ sukoba tj. zadržavanja ruske kontrole nad osvojenim ukrajinskim teritorijem, uz razmještaj europskih (ne NATO-ovih iako Moskva oko toga ne pravi razliku) vojnika u tampon zoni između dviju strana, kao i nemogućnost da Ukrajina uđe u NATO u idućih 10 ili 15 godina. Navodno su Pariz i London spremni zajedno poslati do 100 tisuća svojih vojnika, u sklopu mirotvornih snaga nakon postizanja sporazuma. Međutim, Moskva je vrlo brzo dala do znanja kako je ne zanima ni „zamrzavanje“ sukoba već samo cjeloviti i pravno obvezujući mirovni sporazum, ni odgođeno članstvo Ukrajine u NATO-u već isključivo ono trajno, niti europski vojnici iz zemalja NATO saveza u tampon zoni uz rusku granicu.

Slučajno ili ne, vrlo brzo je u EU-u splasnula ideja o slanju europskih vojnika, a o tome ne žele čuti čak niti jedna Poljska ili Češka koje svoje vojnike tamo ne namjeravaju slati.

Drugim riječima, iako se ovdje ne radi o njegovom službenom prijedlogu (jer još nije niti službeni predsjednik), već je sada jasno kako će Trumpu biti jako teško postići sporazum o završetku rata kojeg će onda nekako moći prodati zapadu kao po njega pobjednički.

A bez barem privida američke pobjede Washington nikada ne potpisuje bilo što. Međutim, sada mu s druge strane nije bilo tko, već nuklearna velesila Rusija koja nema namjeru odstupiti od svojih ključnih ciljeva. (Iako bi se u nekom smislu i odustajanje Moskve od nanošenja potpunog vojnog poraza Ukrajini odstupanjem moglo nazvati (iako to kao cilj Moskva službeno nikada nije obznanila nakon početka invazije, njemu je nedvojbeno težila).

Moskva sada Kijevu daje mogućnost očuvanja državnosti i suvereniteta, makar i onog krnjeg – što je na samom početku ruske invazije malo tko mogao vjerovati (ili barem nije vjerovao da Rusija neće zauzeti sve teritorije istočno od Dnjepra, kao i velike gradove Harkiv i Odesu).

Dugotrajni rat u nedogled niti Rusiji sigurno nije u interesu. Putin sigurno ne želi da Rusija vječno sama krvari u borbi sa Zapadom za neki bolji i pravedniji svijet, boreći se u Ukrajini sama protiv 50 država predvođenih SAD-om, dok će ostatak svijeta (možemo ga nazvati Globalni jug ili istok, kako hoćete), čija velika većina nedvojbeno Rusiji u tom ratu želi uspjeh – na sve to gledati sa strane. Već je sada jasno kako Rusiji nijedna velika i važna zemlja Globalnog juga, poput Kine, Indije ili Brazila nije spremna pomoći na način kako to Ukrajini pomaže zapad golemim isporukama svog suvremenog oružja.

Ako zemlje Globalnog juga ne žele aktivno tj. vojno pomoći Rusiji (što se ne usuđuju zbog američkih sekundarnih sankcija, a tako će biti i dalje), Putin bi možda mogao s Trumpom poželjeti završiti ovaj rat na po Rusiju zadovoljavajući način, dok bi ga za ideje o globalnoj pravdi i jednakosti moglo početi manje biti briga.

Upravo tu vidim slabašnu mogućnost za nekakav njihov dogovor, iako puno više smatram kako su američko-ruski odnosi (a o njima se primarno radi) duboko i dugotrajno potpuno poremećeni a da bi Trump mogao bilo što kvalitetnije učiniti čak ako bi to iskreno i želio, dok Putinu ni na kraj pameti nije zbog nekakvog labavog približavanja SAD-u okrenuti leđa velikoj Kini kojoj opasni sukob sa SAD-om tek predstoji.

Imaju li Moskva i Washington šansu, ili vrijeme ludila tek počinje?
 

PROČITAJTE VIŠE...