DUGI RAT

Pojam "turizam", uz ugodnu ideju o putovanjima i odmoru, veže uza se i mnoštvo neugodnih asocijacija, od golemih hotela koji narušavaju krajolik pa do bučne gomile koja remeti mir jadranskog malog mista. U turizmu Trećeg svijeta asocijacije su još gore. Tamo lokalno stanovništvo od dolaska stranaca nema osobite koristi. Profit ubiru velike kompanije, koje drže i smještaj, i transport, i ugostiteljstvo, dok se lokalci moraju zadovoljiti prodajom suvenira ili bijedno plaćenim poslom u stranoj službi. U tom tipu turizma nema "zimmer frei" prilike da domoroci nešto zarade. Njihova je uloga godinama svođena na folklor – turisti bi samo prošli kroz njihovo selo diveći se šarenim nošnjama i škljocajući fotoaparatima, a potom hrleći natrag u svoje klimatizirane hotelske sobe... Priči u kojoj siromašna lokalna zajednica nema nikakve koristi od turista koji hrle u njihovu zemlju polako dolazi kraj. U razvijenim, sjevernim djelovima zemaljske kugle sve popularniji postaje etički, koji ponegdje zovu i ekoturizmom. Još se traži pravi naziv – zovu ga i "pravednim turizmom", jer dio novca ostaje lokalnoj zajednici, "solidaran" jer se njime financiraju razvojni projekti, "odgovoran" jer poštuje lokalnu kulturu, "zelenim" jer štiti okoliš, ili pak "izdržljivi turizam" jer manje opterećuje ... 

ETIČKI TURIZAM
 
Dosad se kontakt između domaćih i gostiju svodio na trgovinu. Kod etičkog turizma turist se pretvara u gosta koji živi u lokalnoj zajednici
 
Izvor: Poduzetnički portal
Foto: Frane Bebić i Boris Teskera
 
Dosad se kontakt između domaćih i gostiju svodio na trgovinu. Kod etičkog turizma turist se pretvara u gosta koji živi u lokalnoj zajednici. Za razliku od klasičnog turizma, gdje sjevernjaci nerazvijenim zemljama donose svoje običaje, u etičkom turizmu gosti uče od stranaca.

Novi tip turizma više nije susret bogatih i siromašnih nego susret kultura koje se nastoje što bolje upoznati. Štoviše, sljedbenici etičkog turizma ne upoznaju se tek prvog dana putovanja, nego to učine mjesec dana ranije, a vrijeme do polaska koriste za što podrobnije informiranje o zemlji u koju putuju.
 
Pobornici etičkog turizma dolaze u malim skupinama, do desetak članova, kako ne bi previše opteretili svoje privremeno boravište. Takvi gosti žele vidjeti kako njihovi domaćini uistinu žive, ali im nastoje i pomoći.

Zahvaljujući nevladinim organizacijama (NVO) specijaliziranim za etički turizam, kao što je primjerice francuski "Turizam i solidarni razvoj", između šest i trideset posto novca plaćenog za aranžman ostaje u rukama lokalne zajednice, koja umjesto u velebne hotele ulaže u razvoj infrastrukutre, školstva, zdravstva.
 
Pojednostavljeno rečeno, u ovom slučaju cilj nije razvoj turizma pod svaku cijenu, nego turizam služi za razvoj lokalne zajednice
 
Prema podacima francuske turističke zajednice, između pet i deset posto tamošnjih turista želi vidjeti stvaran život u zemljama koje posjećuju, a stalo im je i do toga da novac koji ostavljaju bude pravednije raspoređen.
 
U posljednje vrijeme mladi sjevernjaci sve češće odmor provode ne samo izvan velikih hotela, nego i izvan velikih gradova, u što je moguće većoj zabiti. Kada etički turist, primjerice, putuje u Indoneziju, ne odlazi na razvikani Bali, kojim vladaju nabildani surferi, nego se povlači u unutrašnjost nekog od tisuću otočića.
 
Destinacije poput Siberuta, doduše, ne zvuče toliko dobro poput razvikanih odmarališta. Tamo nema svjetske šminke, gosti se druže s plemenom Mentawais, urođenicima koje je 20. stoljeće samo okrznulo. Drugi ekoturisti pak odlaze u Mali, Gabon ili Patagoniju, gdje također žive kod domorodaca, uče se njihovoj kulturi i običajima.

Organizacije specijalizirane za etički turizam najčešće nude putovanje u Afriku. Primjerice, u Mali, uz rijeku Niger, gdje se prihodom od turizma otvaraju škole. Program etičkog turizma razvijen je i u ostalim saharskim zemljama gdje žive nomadski Tuarezi – uz Mali, to su Alžir, Maroko i Niger.
 
Francuska organizacija Croq`Nature organizira kroz sve te zemlje ekspedicije na devama koje vode Tuarezi. Tamo se spava pod vedrim nebom, domaćini goste uče osnovama svoje umjetnosti i glazbe. Zauzvrat, dobivaju novac za otvaranje dispanzera i kopanje bunara.
U Senegalu se nudi odlazak u N`Dangane, selo južno od Dakara gdje stranci prolaze tečaj sviranja udaraljki, potom osnove tradicionalne medicine, a najradoznaliji mogu posjetiti i vračeve.

Dobivenim novcem uglavnom se financira školstvo. Dio prihoda se iz zadružne kase nudi lokalnom stanovništvu, kao dodjela malih kredita najsiromašnijim obiteljima.
 
U ruralnim djelovima Burkine Faso seljaci koji su ugostili turiste dobiveni su novac uložili u zdravstvo i obrazovanje, nekoliko je sela proteklih pet godina zaradilo 112.000 eura, pa organizacija "Turizam i solidarni razvoj", koja je u Burkinu u tom razdoblju dovela pet stotina turista, planira širenje programa i na drugu siromašnu afričku zemlju, Benin.
 
Ponekad se putovanja vežu i uz određene kulturne priredbe, pa se tako etički turisti odvoze u Burkinu Faso u vrijeme Festivala američkog filma (FESPACO) i Međunarodnog umjetničkog salona (SIAO) u glavnome gradu Ouagadougou.

Organizacija "Turizam i solidarni razvoj" nudi i putovanja u najsiromašnije dijelove Indije, gdje turisti žive kod seljaka. Lokalnoj je zajednici ostalo od 20 do 30 posto novca, kojim NVO financira škole, bolnice i poljoprivredu.
 
Jedan od problema s etičkim turizmom jest taj što male nevladine organizacije koje se njime bave cijenama nikako ne mogu konkurirati velikim kompanijama koje nemilice pune svoje čartere i hotele.