DUGI RAT

Sumorna sadašnjost Hajduka logična je posljedica prekomjernog trošenja kojeg smo svjedoci posljednje tri godine. Iako proteklih dvadeset godina trošimo više nego što zaradimo, od preoblikovanja u dioničko društvo, transparentnije poslovanje i financijska izvješća omogućili su nam i lakše praćenje financijskih dubioza. Ekipa portala NašHajduk.org analizirala je javno objavljene podatke o ugovorima, transferima i zaradama na igračima koji su dolazili u Hajduk od 2008. do danas.  Podaci koje smo prikupili možda su i glavni razlog zašto je Hajduk u financijskom (ali i sportskom) ponoru. Nakon ovogodišnjeg otriježnjenja navijača (i medija) o minusima u Hajduku, i  javnost se zapitala tko je kriv?, pitaju se i na portalu NašHajduk.org ...

ANALIZA HAJDUKOVIH TRANSFERA

Kako je na igrače potrošeno 22 milijuna eura ili hoće li netko odgovarati za trošenje 22 milijuna eura?

Izvor: NašHajduk.org

PROČITAJTE VIŠE...

Nakon ovogodišnjeg otriježnjenja navijača (i medija) o minusima u Hajduku, i  javnost se zapitala tko je kriv? Svojevremeno smo prenijeli tekst suca Mladena Šimundića o tome  kako je temeljna dužnost uprave društva da mora voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika, te, ako to propusti napraviti, odgovara Hajduku  za štetu koju je time nanio.  Ne tako davno smo bili u prilici pročitati opsežne intervjue bivših predsjednika Uprave u kojima su pojašnjavali uspjehe iz svojih mandata. Mate Peroš, Joško Svaguša i Josip Grbić svojim izjavama odbacuju bilo kakvu odgovornost za sadašnje stanje u klubu, dapače ponosni su svojim radom.

Analiza u ovom tekstu napravljena je s željom da se provjeri na kolike su financijske iznose, gledajući ugovore s igračima, Uprave obvezale Hajduk. Ona pokazuje da se s količinom i vrijednošću igračkih ugovora očito ušlo u (pre)veliki rizik. Dosadašnje uprave su vjerovale da će im se on isplatiti, a sadašnjost nam pokazuje da nije.

Ima li tu elemenata za traženje nadoknade štete za njihove loše odluke?

Prema Zakonu, službeni Hajduk, ako zaključi da tadašnji članovi uprave nisu pokazivali viši stupanj odgovornosti i pozornosti nego što je uobičajeno za obične ljude, te nisu vodili Hajduk s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika, može od njih tražiti nadoknadu nastale štete. Zanimljivost takvog zahtjeva je ta da Hajduk nije uopće dužan predlagati dokaze kojima bi dokazao da tuženik nije postupao pažnjom urednog i savjesnog gospodarstvenika, već svoju čistu savjest i dokaze dobrog poslovanja tuženi članovi Uprave dokazuju sami - ovaj put na Trgovačkom sudu, a ne u novinama.

Brigu o eventualnoj tužbi, za sada, prepuštamo Hajduku. Mi se bacamo na analizu igrača koji su igrali u klubu od 2008. do danas. Analiziramo ih na način da smo zbrojili odštetu koju je Hajduk platio prilikom dovođenja  i zbrojili sve godišnje plaće kao da su odradili cijeli ugovor. To smatramo vrijednost posla u trenutku sklapanja. Dakle na to se Hajduk obvezao, to je Hajdukov ulog da će na koncu dotični igrač pomoć ili u rezultatskom smislu i/ili da će se na njemu zaraditi daljnjom prodajom.

 

Ipak uspjeh prodaje ili sportskog rezultata se ne mora ostvariti i zato se sa svakim igračkim ugovorom Hajduk upušta u poslovni rizik. Dovođenje igrača, s obzirom na količinu parametara koje uvjetuju uspjeh tog posla, podsjeća na klađenje. Pa je tako Hajduk, uz „dojavu“ struke, na primjer, vjerovao da će Tomasov postati igrač koji će vrijediti više milijuna eura. Na temelju te pretpostavke, uložilo se milijun Hajdukovih eura odmah i založio još 630.000 eura plus bonusi koje je Hajduk  isplatio u 3,5 godine, koliko je trajao taj ugovor. Suma sumarum - Hajduk je u posao uložio 1,7 milijuna eura i preuzeo rizik posla na sebe, a  njegovi "poslovni partneri" moć uvjeravanja i potencijalno vrhunskog nogometaša? Hajduk benzin, a Reno ideje?

Prema vrijednosti posla u trenutku potpisa napravili smo tablicu u kojoj je vidljivo koliko je Hajduk kod pojedine Uprave bio zadužen potpisanim ugovorima.

 

Unaprijed napominjem da to nisu iznosi koji su na koncu i plaćeni igračima, jer većina ugovora nije došla do kraja, pa su neki odlazili prije isteka, neke se prodavalo, a sa nekima su se raskidali ugovori.

 

Da su svi bili "uporni" kao, recimo, Marjan Buljat - toliko bi novaca svaki igrač inkasirao iz Hajdukove blagajne za vrijeme trajanja svog ugovora.

Za razumijevanje koliko su Hajduk izložili riziku bitno je istaknuti i sponzorski prihod u navedenom razdoblju. Prihodi kao što su ulaznice/suveniri su više manje stalni i pokrivaju, eventualno, radnu zajednicu, komunalije i osnovne sirovine i materijale. Prodaja igrača je  nepredvidiva i, kako se moglo pročitati na našim stranicama, uspješni klubovi na nju ne računaju za podmirenje osnovnih troškova poslovanja kao što su plaće igrača.

 

Zarada od sportskih uspjeha na domaćoj i europskoj sceni ima previše parametara da bi se na nju ozbiljno mogli osloniti. Stoga treba primijetiti da su u 2009. sponzori donijeli 3,3 milijuna eura (s čim se nije mogao financirati niti dio prve godina igračkih plaća koje su u 2009. iznosile 5 milijuna eura). To je ujedno bila i zadnja godina većine sponzorskih ugovora, jer već slijedeće, 2010.,  ta je zarada pala na 1,3 milijuna eura.  Za 2011. još nemamo podatke, ali očekujemo i manje iznose. Iz svega je vidljivo da su se obveze prema igračima potpisivale bez osiguranih sredstava za njihovo namirenje (što je na koncu i dovelo do sadašnjeg financijskog kolapsa).

 

Zanimljivo je da je tijekom 2009. od sponzora bilo potpisano otprilike 5 milijuna eura prihoda za period od dvije do pet narednih godina. U istom razdoblju s igračima su potpisane obveze  vrijedne 20 milijuna eura!? Isti trend je nastavljen i u 2010. kada su plaće prvotimcima povećane za dodatnih milijuna eura (na 6 milijuna eura godišnje), a unatoč padu sponzorskog prihoda, klub se dodatno "zadužio" ugovorima vrijednim 5 milijuna eura. 

 

Cijeli nesrazmjer rashodovnog i prihodovnog se trebao nadopuniti prodajom igrača, te sportskim uspjesima (Europa). Na koncu evidentno je da su dobro "nabili balun", zbog čega su trebali "trčati za njim" i naći dodatne sponzore, a investicije (igrači) trebali su ostvariti sportske uspjehe i dobre igre, na temelju kojih bi im porasla cijena za prodaju.

 

Iz sadašnje perspektive  možemo samo zaključiti da nam je "balun pobiga".

 

Uz analizu napravili smo i TCO (Total cost of ownership) analitiku zarade (profitabilnosti) po svakom igraču koji je otišao iz Hajduka. Profitabilnost je izračunata na način da se vrijednost prodaje umanjila za iznos odštete, koju je Hajduk platio za novog igrača, isplaćene plaće, te proviziju od prodaje.

Prema toj tablici, od 27 ugovora igrača koji su otišli iz kluba, zaradilo se na samo na Jurici Buljatu, Dragi Gabriću, Ivanu Striniću i Senijadu Ibričiću. Ostalo je u minusu.

Izračunali smo i koliko je pojedini igrač zaradio po odrađenom ugovoru  - recimo, Senijad Ibričić je  imao prosječnu plaću od oko 480.000 eura po sezoni, koja se dobije na način da mu se zbroje plaće i 500.000 eura koje je dobio prilikom prodaje, te podijeli s vremenom kojeg je proveo u Hajduku.

Ivan Strinić je s diobom odštete prosječno po sezoni zarađivao oko 356.000 eura.

Imamo i primjer Ive Smoje kojem je Hajduk platio dodatno za raskid druge godine ugovora pa je za godinu dana "igranja" ukupno zaradio 170.000 eura.

Napominjemo da su gore navedeni podaci prikupljeni isključivo analizom novinskih natpisa o transferima, plaćama i odštetama igrača, te objavljenim financijkim izvještajima kluba, slijedom čega možemo vjerovati, ali ne i odgovarati za njihovu točnost.

Ukoliko imate dokaze kako su pojedini podaci nepotpuni ili netočni, rado ćemo ispraviti te nenamjerne pogreške.