DUGI RAT

Hrvatsku, Srbiju i širi 'region' uzburkala je televizijska emisija "Trenutak istine". Ona u kojoj 'opaka voditeljica' postavlja neumjesna pitanje ispod svake prihvatljive moralne razine kandidatu za visok novčani iznos. I cijela se zemlja zatresla, a od tada lojalni i respektabilni građani loše spavaju. Traži se zabranu emisije, podigli su se glasovi iz 'hrvatskog civilnog društva', psihijatri, sociolozi, samozvani analitičari i članovi nevladinih organizacija na slučaj gledaju iz svojstvene profesionalne perspektive, bolje reći iz 'ptičje perspektive', tražeći od nadležnih organa da reagiraju na val nove 'kuge' zvane reality TV. Međutim, prije inkvizicijskih uzvika i prozivanja, prije poziva na linč trebalo bi se ponajprije zapitati zašto je takav televizijski žanr popularan, zašto baš "Loft Story", "Big Brother" i "Trenutak istine", emisije koje preplavljuju naš ekran i koje gledaju milijuni ljudi diljem svijeta? Odgovor je u ljudskoj prirodi, u poznatom atavizmu znatiželjnosti i u morbidnom naslađivanju ljudskom duhovnom i moralnom mizerijom ...

MEDIJI I ZAGLUPLJIVANJE NACIJA

Ogledalo društva

Zašto su "Loft Story", "Big Brother" i "Trenutak istine" tako popularni? Odgovor je u ljudskoj prirodi, u poznatom atavizmu znatiželjnosti i u morbidnom naslađivanju ljudskom duhovnom i moralnom mizerijom

Piše: Jure Vujić / Vjesnik
Izvor: Vjesnik

Iako su TV-reality emisije u jednoj mjeri odraz suvremenog društva uronjen u generaliziranoj videosferi, etiketa 'realitet' ostaje diskutabilna, ali naprotiv moć slike i učinak na gledatelje je neosporan. A toga su svjesni producenti takvih emisija koji neprestano pomiču barijere intimnosti, sve do opscenosti.

Takav tip emisija održava konstantnu 'fikciju-laž' da je obični puk uvjeren kako će dolaskom na televiziju ostvariti svojih pet minuta slave, ali treba napomenuti da sudionici takvih emisija često zarone u duboku depresiju nakon prolaznog 'celebriteta'.

Treba reći i da su takve emisije tipičan proizvod neoliberalnoga koncepta 'društva blagostanja' i industrije entertainementa pedesetih godina prošlog stoljeća koji su pripremili teren za širenje takvoga tipa televizijske utopije, ulazeći o u intimnost i privatnu sferu TV-zvijezda. S 'društvom blagostanja' ljudi se uljenjuju i dosađuju, pa gledaju preko ograde što 'sused radi'.

S urbanom anonimnošću crkveno je dvorište zamijenilo televizija kao mjesto trača, špice i glasina. Obični mirni malograđanski život postupno se deplasirao prema videosferi televizije, čije su zvijezde postale novi idoli. Postupno se utemeljila nova sekularizirana vjera da postojati znači biti na televiziji.

TV-slika i imidž su desubstancijalizirali politiku, ali i društvo, jer slika pridodaje identitet pojedincu: "Ako nemaš imidž, nisi ništa".Od tuda proizlazi morbidni nagon pojedinaca da otkrivaju najintimnije stvari privatnoga života na TV-u.

Međutim, TV-reality ipak otkriva jednu od dimenzija ljudske prirode, a to je da je većina ljudi podsvjesno egzibicionisti. Takve emisije omogućuju i zadovoljavanje društvenih potreba koje neoliberalno društvo, samoća i hiperindividualizam ne zadovoljavaju.

Živimo u svijetu neprestanog zabavljanja i prividnog užitka, gdje vlada osjećaj permanentnog spektakla, pa takve emisije lažno omogućuju privid nečega što bi bilo autentično i istinito, a u stvari je lažno.

Poneki bi antropolozi rekli da je fascinacija realnošću 'drugog' pozitivna, jer iako je jedan oblik voajerizma, otkriva interes za drugog. U takvim emisijama banalnost i transparentnost međuljudskih odnosa ostavaruje simulakrum bliskosti i društvene identifikacije.

Teško je predvidjeti koliko će trajati popularnost takvog tipa emisija, ali ono što je sigurno jest da će producenti morati ići dalje u egzibicionizmu i morbidnost kako bi opstali.

Gledatelji su postali cinični i navikli su vidjeti slike umiruće djece iz Etiopije, ali je zato trebalo reći da su vojnici silovali njihove majke da bi se izazvao novi interes gledatelja za takve prizore.

Dakle, reality TV ne može funkcionirati bez podsvjesne ljudske morbidnosti i voajerističke potražnje puka, a ne može rasti popularnost takvih emisija bez suodgovornosti i suučesništva pasivnoga gledateljstva.

Reality TV postao je ogledalo našeg potrošačkog društva i bestijalna ekranizacija permanentnog izlaganja, televizijska 'velika klopa' koja navješćuje uvod u civilizaciju zagušenosti.

U ime imperativa popunjenosti, rekorda gledanosti i inflacije praznih prizora lišenih smisla doživljavamo u realnom vremenu 'umorstvo' realnog. Realnost postaje Baudrillardova hiperrealnost koja se rasplamsava ne samo na našim ekranima, nego u svim porama društva, pa i države, koji sve sviše nalikuju na TV reality show.

I što sada?

Neki traže zabranu, prozivaju duhovnu mizeriju, društvenu dekadenciju, dok drugi moraliziraju, lamentirajući na temu voajerizma. Ali teže je suočiti se s jednom činjenicom, a to je da su neposredni život i realnost pobijedili posredno prenošenje i simbolične načine tumačenja i razmišljanja.

Nepodnošljivo, degutantno su u modi i odgovaraju potražnji licemjerne moralne većine koja traži kojekakve zabrane. Na mjestu prozivačkih stranputica, treba se zapitati što svatko radi da, na primjer, demokracija postane participativnija ili izravnija ili, pak, da televizija postane interaktivnija? S reality TV-om društvo je neprestano sondirano i ispitano.

Tematika reality TV-a je postala top-tema. Stručni časopisi otkrivaju 'usrećene loftere' i nadahnuće mlade generacije za klimatiziranu noćnu moru "Big Brothera". Pishoanalitičari govore o ubojstvu slike. Lipovetsky je pogriješio kada je govorio o 'eri praznine', jer je današnje društvo ušlo u eru popunjenosti i slikovne bulimije, dok se hiperrealnost izlijeva u svim porama društva.

Reality TV nije slučajna pojava ili društvena devijacija. Ona je simptom tehnološke i epistemološke društvene mutacije. U tom pogledu ekscesi emocija, morbidnosti, hiperrealiteta koji saturira riječ, eksces normaliteta odraz su iste generalne prijevare podražaja i strategija zavođenja. Zlo proizlazi iz dubinske moralne krize, a paradoks je apsolutni.

Ono što ne možemo zadovoljiti ili dobiti putem našeg političkog ili društvenog uvjerenja, podsvjesno prenosimo na tehniku u koju ulažemo svu nadu. Ono što nikada ne bismo zahtijevali od života, to zahtijevamo i od numeričke kamere. Vlastite neuspjehe i frustracije liječimo nesrećom drugih, reality TV kao strategija utjehe.

Prožimanje realiteta s tehničkim aparatima impregnira naša ponašanja. Više nije riječ o re-prezentaciji realnosti, nije više riječ o educiranju naše djece da konstruiraju i zaoštravaju vlastiti pogled. Zbog toga zahtjevi za zabranu ne stoje, jer reality TV počiva na uskom suučesništvu režisera i gledatelja.

Također, vrlo je demagoški pozivati se na opoziciju između hipotetične prosvijećene' inteligentne televizije koju treba zadržati i trash-televizije koju treba baciti u smeće.

Ljudska duhovna bijeda uvijek će postojati, a nažalost mnoštvo traži lagane emisije, a ne uzvišenost i refleksiju koja zahtijeva određeni intelektualni napor.

Reality TV je odraz razdoblja post-slike onoliko koliko je naša masovna kultura odraz post-kulture. Reality TV nije fatalnost, ona je logični slijed ikonofobije koja je počela prije nekoliko stoljeća. A glupost na televiziji nije ispred kamera, nego iza njih i u tom kontekstu producenti snose veliku odgovornost za prijelaz privatnog u javnu sferu.

Realty TV potvrđuje gaženje pitanja slike. Ona organizira simboličnu mizeriju, favorizirajući generaliziranu infantilizaciju politike i društva. Ona promiče autoerotizaciju na planetarnoj razini i razvija kult neposrednosti. Ona je tek vidljivi dio carstva kvantitete u koji je uronjena naša zapadna civilizacija.

Medijska i društvena moć realty TV-a suočava nas s novim postmodernim ikonoklazmom. Kao u i u devetom stoljeću, tako i danas, iskustvo je pokazalo da su logika lomača i zabrane uvijek kontraproduktivni. Pa zato neka se i nadalje mnoštvo naslađuje s masnim anegdotama 'debilnih egzibicionista', a 'pošteni i moralni puk' može i dalje mirno spavati.

Zato, što više reality showa, što više mogućnosti za propitivanje lažnih stigma našeg hiperrealnog društva.