DUGI RAT

Poželjeli smo saznati kako ribari žive danas, je li kruh sa sedam kora s vremenom postao još tvrđi. Idealnog sugovornika pronašli smo u ribarskom mjestu Krilo Jesenice gdje živi obitelji Petrić. „Glava kuće“ je 53-godišnji Tihomir, koji se zajedno sa svojom braćom cijeli život bavi ribarstvom. Kako i ne bi, kad je mrižu bacao i njegov pradjed prije 300 godina, a koji je i svojim nasljednicima ostavio iskustvo morskog vuka u nasljeđe. Od svoje sedme godine bavi se ribarstvom, koje je postalo njegov život ...

KAKO RIBARI ŽIVE DANAS?

Jedino mjesto s kojeg u Hrvatskoj možete vidjeti kako sunce izlazi iz mora i u njega zalazi je Palagruža

Piše: Ivan Kaštelan / Plan B
Izvor: Plan B

Tek kilometar i pol duga s najvišom točkom na 90 metara, dom je samo svjetioničara i njegove obitelji. Imao sam sreću prošle godine na jedno poslijepodne posjetiti ovu iznimnu lokaciju, koja je van svih turističkih središta i ima sreću da će je masovni obilasci vjerojatno zauvijek zaobići. Ona će i dalje ostati privilegij tek odvažnih jedriličara, a češće ribara kojima nakon višesatnog plova kao nagrada stiže njena vizura na obzoru.

Upravo za Palagružu vežu se najstarija sjećanja o ribarstvu u Hrvatskoj. Viški su ribari s ove najudaljenije naseljene točke naše obale, još prije tisuću godina kao ponajbolji lovci na srdele u Jadranu odlazili prodavati ribu Rimljanima, ali i na Bliski Istok.

“Dijete Palagruže” je profesor i pjesnik Joško Božanić. Iako je rođen u Komiži, bio je redovit sudionik povijesne regate ribara koja se svake godine veslala od njegova mjesta do Palagruže. On sam učinio je mnogo za očuvanje ribarske tradicije u Hrvatskoj. Osim što i dalje piše poeziju na izumrlom jeziku moreplovaca - Lingua Franca, progurao je i projekt obnove Falkuše, brodice s kojom su Komižani odlazili na ribarenje u moru ispred Palagruže, veslajući i jedreći po 40 milja.

Upravo zahvaljujući upornosti naših otočana u povijesti, međunarodnim pravom Palagruža je postala hrvatsko vlasništvo, iako je po udaljenosti bliža Italiji.

Poželjeli smo saznati kako ribari žive danas, je li kruh sa sedam kora s vremenom postao još tvrđi. Idealnog sugovornika pronašli smo u ribarskom mjestu Krilo Jesenice pored Omiša, gdje živi obitelji Petrić.

„Glava kuće“ je 53-godišnji Tihomir, koji se zajedno sa svojom braćom cijeli život bavi ribarstvom. Kako i ne bi, kad je mrižu bacao i njegov pradjed prije 300 godina, a koji je i svojim nasljednicima ostavio iskustvo morskog vuka u nasljeđe.

Od svoje sedme godine bavi se ribarstvom, koje je postalo njegov život.

- U mom poslu rijetko tko me može naučit nešto, a da ja to već ne znam. Još kao dijete gotovo svakog dana bi na moru bio od devet ujutro do devet navečer. Na tri leuta od deset metara i jednom gajetom skupilo bi se po deset ljudi koji su radeći uživali. Svi smo mi završili neku školu, ali ovo nam je ušlo u krv. Za ovo radit,  čovjek to treba volit – priča nam sjedokosi dobro raspoloženi gospodin, na čijim se snažnim šakama primjeti kako je s užetom i mrežama već godinama na “ti”.

Prije je veli, ribarenje bilo samo gušt, da bi se posljednjih godina pretvorilo u preživljavanje

Razlog tome je sve veći broj brodova, ali i odnos cijene ribe i goriva koji se potpuno preokrenuo. Za kilogram srdela ranije je mogao dobiti 2-3 litre goriva, a sada upravo suprotno, za litru goriva treba prodat i do pet kilograma srdele.

- Kada bi ulovili veću količinu ribe, prodavali bi je tvornici Sardina u Postirama na otoku Braču. Nije tad bilo motora, nego bi se zaputili kada bi vjetar zapuhao u krmu. Ako bi kroz popodne kada bi se vraćali zapuhao maestral, odnijelo bi nas i 20 kilometara prema Makarskoj, pa se moralo veslati uz obalu za povratak. Nije bilo ni agregata, već se riba privlačila fenjerima na oganj. Zapalili bi vatru na provi koju je stalno trebalo potpaljivati. Nakon toga stigao je petrolej pod tlakom koji je pumpom osiguravao rasvjetu - nostalgično će Petrić, koji se još prisjeća 15-ak tvornica za preradu ribe na našim otocima i obali, koje su se istovremeno početkom 90-ih ugasile.

Njihov brod, „Srebrenica“ već je tri desetljeća privezan u luci u Stobreču. Radi se o najstarijoj kočarici u splitskom akvatoriju, koja je konstruirana upravo za ribarenje.

Sagrađena je 1950. godine u Kanadi, a Jugoslavija je dobila pet takvih brodova za pomoć nakon Drugog svjetskog rata. Danas je ona naravno tehnološki osvježena, pa njenih 18 metra, pokreće 260 konjskih snaga, a vuče 440 dugu i 160 metra široku mrežu.

- Od Stobreča do npr. Stončice na Visu, treba nam pet sati, isto toliko i za natrag. Ako se pak ide oko Palagruže ili Jabuke, kreneš oko osam sati navečer da bi tamo bi pred zoru. Kočariš cijeli dan, ljeti i čitavu noć ako je vrijeme od škampe, a to je do povratka u matičnu luku gotovo 48 sati na moru. Sada samo zamislite o kojim troškovima se tu radi. Plavi dizel je malo manje od pet kuna, motor troši 2 dcl goriva po “konju”, to ti je 500 litara goriva, a u to nije uključen trošak tri agregata. Zatim dnevnice za 6-7 osoba, porezi… - opisuje Tihomir prosječan dan u životu jednog ribara.

Smatra kako bi za “biti u plusu” prilikom svakog isplovljavanja trebao zaraditi barem 1000 eura, a veliki brodovi bi pritom na moru trebali biti minimalno 20 dana u mjesecu da bi posao bio rentabilan.

- Nekada je girica bila na cijeni, pa se ako prodaš 20-30 kašeta već moglo bit u plusu. A sada je ta riba po pet kuna. Isto kao i srdela, sa sto ulovljenih kilograma mogla je obitelj cijeli tjedan živjeti, a sada s tom količinom zaradiš 1000 kuna, šta nije dovoljno ni za pokrivanje osnovnih troškova.

Mi nekako guramo jer je cijela obitelj uključena u posao. Sami smo na koči, popravljamo mreže, imamo dva maloprodajna mjesta, ali od isplovljavanja od prodaje, potrošimo čitav dan. Nema tu radnog vremena ....