Izgubljen identitet radničke klase

Pitanje štrajka glađu izaziva niz moralnih, etičkih i teoloških pitanja. U vezi sa štrajkom metalaca, očekivali smo klasične masovne radničke prosvjede, barikade, frontalna sukobljavanja i rasplamsavanje proleterskih uličnih emocija, međutim, umjesto takvih proto-revolucionarnih epskih prizora dobili smo personalizirani oblik štrajka glađu, očajnih i napaćenih radnika koji jedino traže da im se isplate dvije ili tri plaće i koji se bore za svoju obitelj i golu egzistenciju, daleko od 'općih' političkih i ideoloških zahtijeva. To govori o eroziji ili, pak, o nestanku "radničke klase" ili "proletarijata" kao ikonografske društvene simbolike i kao nosilaca revolucionarne ideologije i prakse u današnjem post-industrijskom društvu... Potlačenost radničke klase danas ima drukčije značenje zbog nestanka njena oslobodilačkog identiteta i misije..., piše  geopolitolog i publicist Jure Vujić u izvrsnom članku objavljenom na stranicama Vijesnika, o današnjem zatvorenom i monističkom društvu gdje svi oblici otpora i kritike nestaju ili ih je anektirao, integrirao, rekuperirao vladajući sustav. U takvom društvu tradicionalna podjela između društvene realnosti i ideala (sublimirano područje) nestaje. Društvena paradigma promjene, paradoksalno, nastoji neprestano mobilizirati društvo putem opće demobilizacije i širenjem društvene inercije ...


ŠTRAJK GLAÐU
 
SUBLIMIRANI OČAJ KOJI POZIVA NA SAMOSVJEŠĆIVANJE

 

Izgubljen identitet radničke klase

 
Poanta nije u tome da se pokaže kako su potlačenost radničke klase, njen oslobodilački identitet i misija još uvijek živi u promijenjenim okolnostima, nego upravo suprotno: da se pokaže kako potlačenost radničke klase danas ima drukčije značenje zbog nestanka njena oslobodilačkog identiteta i misije

 
Piše: Jure Vujić / Vjesnik
Izvor: Vjesnik

 
Irski revolucionar i pripadnik IRA-e Bobby Bobby SandsSands umro je u travnju 1981. godine u zatvorskoj bolnici nakon 66 dana štrajka glađu u 27. godini života.
 
U svom govoru 5. svibnja 1981. bivša britanska premijerka Margaret Thatcher rekla je: »Gospodin Sands je bio osuđeni kriminalac. Odabrao je samoubojstvo. To je bio izbor koji njegova organizacija nije dopustila mnogim svojim žrtvama«.
 
Iako je Bobby Sands na neki način popularizirao štrajk glađu kao alternativno nenasilno sredstvo otpora, treba napomenuti kako se štrajk glađu kao društveni fenomen pojavljuje s Irskom revolucijom 1920. godine kada je lord Mayor od Corka nakon 73 dana posta umro okrijepljen sakramentima.
 
Također, još u 12. stoljeću sv. Malahija, nadbiskup i primas Irske, stupio je u štrajk glađu sve do trenutka dok kralj nije oslobodio nepravedno osuđenog plemića.
 
Kada slavimo 140 godina rođenja mirotvorca Mahatme Gandhija, treba spomenuti njegovo načelo mirnog otpora ili pak ne-otpora kada se iz političkih razloga borio protiv britanskog imperijalizma u Indiji od 1918. do 1948. godine te 17 puta štrajkao glađu gotovo do smrti.
 
Pitanje štrajka glađu izaziva niz moralnih, etičkih i teoloških pitanja. Zbog društvene popularizacije takve simbolične metodologije otpora štrajk glađu se i u našim krajevima proširio na društveno-političkom planu: od slučaja banjalučkog biskupa Franje Komarice koji je štrajkao glađu 1994. godine kako bi zaustavio uništenje svoje biskupije, Branimira Glavaša, pa sve do radničkih štrajkova glađu Salonita i danas radnika Željezare Split.

Štrajk glađu u Željezari Split

U vezi sa štrajkom metalaca, očekivali smo klasične masovne radničke prosvjede, barikade, frontalna sukobljavanja i rasplamsavanje proleterskih uličnih emocija, međutim, umjesto takvih proto-revolucionarnih epskih prizora dobili smo personalizirani oblik štrajka glađu, očajnih i napaćenih radnika koji jedino traže da im se isplate dvije ili tri plaće i koji se bore za svoju obitelj i golu egzistenciju, daleko od 'općih' političkih i ideoloških zahtijeva.
 
To govori o eroziji ili, pak, o nestanku "radničke klase" ili "proletarijata" kao ikonografske društvene simbolike i kao nosilaca revolucionarne ideologije i prakse u današnjem post-industrijskom društvu.
 
Radnici su nekoć uistinu bili revolucionari. Na stranu sve komunističke, anarhističke i ostale lijeve stranke i pokreti, na stranu svi vođe i intelektualci, kao i ideje o revolucionarnoj biti proletarijata.
 
Radnici su sami, u svojoj vlastitoj djelatnosti i aktivnosti bili revolucionarni. Oni su nekoć pozivali na suštinsku promjenu društva i to ne naprosto u ime svog uskog i sebičnog interesa, nego i u ime općeljudskih ciljeva koji su se poklapali s njihovim interesima.
 
Zauzimali su tvornice, dizali štrajkove, borili se za političke i društvene slobode, kao i za sve potlačene društvene grupe. Radnici to, na prethodno ocrtani način, više nisu i ne mogu biti.
 
U kapitalističkim demokratskim zapadnim državama radnička je klasa još u prvoj polovini 20. stoljeća doživjela priznanje i bila integrirana u društvenu realnost.
 
Proces integriranja i legitimacije unutar neoliberalnoga kapitalističkog sustava je upravo označio prijelaz iz industrijskog ili post-industrijskog društva u reformističko "društvo promjena" 21. stoljeća.
 
Taj je tip društva postupno neutralizirao revolucionarne i reaktivne sposobnosti "proletarijata" i lišio radničku klasu svog osloboditeljskog identiteta.
 
"Proletarijat" kojeg je Marx držao kao revolucionarnu klasu je integriran u dominantni neoliberalni sustav i postao je dio "kulturološkog establišmenta".
 
On djeluje unutar sustava i ne protiv njega te kao takav izgubio je snagu radikalnog otpora. Njegovi zahtjevi nisu više toliko kvalitativne naravi, koliko kvantitativne i sektorijalne.
 
Neoliberalni sustav dominacije ne oslanja se više na klasično izrabljivanje, nego na strategijama prijevare i 'zavođenja' koji porobljuju radnike i društvo u kumulativnom društvenom ciklusu neprestane proizvodnje i obveze iznuđene potrošnje.
 
Takav tip nove 'alijenacije' onemogućuje i neutralizira klasičnu otporašku metodu "pobune masa" koju je opisao Ortega y Gasset, jer radnici se danas ne žele suprotstavljati drugim, 'višim' društvenim slojevima, nego vape za "staleškim usponom" i aspiriraju postati dio "malo-građanskog sloja", a jednog dana možda i dio "višega građanskog sloja".

Potrošnja nije više sustav razmjene, nego društveni kod i jezik koji uspostavlja proces društvene diferencijacije i klasifikacije.
 
Na taj se način održava umjetna potrošačka i društvene ravnoteža između nižih i viših društvenih slojeva: u zapadnom društvu danas radnik, jednako kao i malo-građanin, mogu si priuštiti parfeme ili restorane.
 
Radnički sindikalni zahtjevi, štrajkovi, sporadične pobune vješto su politički rekuperirani putem konsenzualnih društvenih mehanizama. To je kraj Hegelove "nesretne svijesti" koja se suočavala i nadmašivala sve društvene alijenacije i pokretala povijest.
 
Današnje društvo je zatvoreno i monističkog tipa gdje nema mjesta za radikalne struje. Svi oblici otpora i kritike nestaju ili ih je anektirao, integrirao, rekuperirao vladajući sustav. U takvom društvu tradicionalna podjela između društvene realnosti i ideala (sublimirano područje) nestaje.

Naše društvo promjena integrira sublimirano područje u sferu kulturne represije. Društvena paradigma promjene, paradoksalno, nastoji neprestano mobilizirati društvo putem opće demobilizacije i širenjem društvene inercije.
 
Dakle "permanentna neoliberalna kapitalistička revolucija" 21. stoljeća zahtijeva stalnu anesteziju i konformizam radničkih slojeva.
 
No, poanta nije u tome da se pokaže kako su potlačenost radničke klase, njen oslobodilački identitet i misija još uvijek živi u promijenjenim okolnostima, nego upravo suprotno: da se pokaže kako potlačenost radničke klase danas ima drukčije značenje zbog nestanka njena oslobodilačkog identiteta i misije.
 
A to ne znači da su neke stvari ostale kao i prije, nego upravo suprotno - da ništa, barem u ovoj točki, nije ostalo isto.
 
Imamo jedan sasvim specifičan i nov kontekst. I u tom kontekstu imamo također dominaciju kapitala. Vladavina kapitala bila, industrijskoga 'krupnog' tipa ili, pak, fluidnog dioničarskog tipa, nije nešto što uopće može nestati u kapitalizmu, jer kapitalizam je upravo to. U novom kontekstu nastaju i nova sredstva otpora.
 
Novi oblik postmodernih, transverzalnih i umreženih autonomiziranih središta otpora zamjenjuje klasičnu modernu dijalektiku otpor-represija ili diobu politička moć-pobuna masa.
 
Primjena neoliberalne inačice kapitalizma pretvorila je homogenu strukturu radničkoj sloja u mobilni i fleksibilni sloj jeftine delokalizirane radne snage.
 
U tom kontekstu, štrajk glađu postaje sublimirani očaj koji poziva na smoosvješćivanje, nova kultura otpora koja radikalno negira kapitalističke vrednote i fetišizam potrošnje.