Izbori kao sredstvo zapošljavanja
- Details
- Rubrika: Stranke
- Datum: 30 Studeni 2008
- Čitanja: 3942
Izbori kao sredstvo zapošljavanja
I HDZ, i SDP, i HNS i dalje misle patriokratski i ne kane odustati od stranačkih monopola na gradskim i županijskim izborima. Njima ne trebaju široka tržišta ličnosti unutar stranaka, a kamoli unutar države
Piše: Danko Plevnik / Slobodna Dalmacija
Izvor: Slobodna Dalmacija
Središnji odbor HNS-a bacio je rukavicu strategije po kojoj će dobiti 10 posto mjesta u mjesnim predstavničkim tijelima na lokalnim izborima 2009., a reflektiraju i na 60 gradonačelničkih i načelničkih pozicija.
SDP je pak istoga toga dana, na Socijaldemokratskom forumu žena, zaprijetio da će na te izbore izići pridržavajući se svojeg statuta, što bi idealno značilo da bi i vijećničku izbornu listu trebalo činiti do 40 posto žena, koliko bi ih po papirima imalo biti i u stranačkim tijelima.
Statistika statira. Na prošlim lokalnim izborima žene su dopuzale samo do desetak posto mjesta, što je poruka i za ukupno biračko tijelo čiju većinu čine žene, ali one su ili politički toliko emancipirane da ne žele birati na osnovi spola ili su, pak, nedovoljno spolno emancipirane i ne shvaćaju da bi trebale glasovati za žene barem u onoj (na)mjeri u kojoj muškarci glasuju za muškarce, dok ne dođe do međuspolnog konsenzusa kao, primjerice, u Skandinaviji.
Stranačka država
Sve te tri vodeće stranke: HDZ, SDP i HNS i dalje misle partiokratski i ne kane odustati od stranačkih monopola na gradskim i županijskim izborima. Njima su dovoljni kultovi, recimo, ličnosti i ne trebaju im široka tržišta ličnosti unutar stranaka, a kamoli unutar države.
One neće trošiti novac na upoznavanje birača da se sljedeće godine neće održati klasični stranački izbori, nego izbori koji u nominalnom smislu dokidaju monopolističko stranaštvo, afirmirajući građansku osobu kao nositelja novog vala demokratizma. Niti će se stranačka država htjeti upuštati u propagandu da izbori gradonačelnika više nisu (samo) stranački.
Strankama po definiciji nije stalo do širenja narodne demokracije, nego do širenja stranačke vlasti. Njihov je cilj da dođu do dirigiranja proračunskim novcem, a ne da građani razvijaju mehanizme boljeg upravljanja sobom i svojim resursima.
Zakonodavstvo koje kreira buduću lokalnu i županijsku vlast vonja na nedemokratičnost jer je rađeno na principu vjetrobranske regulative, što je nemoguć zahtjev za one koje muče snažni politički vjetrovi. Budimo ozbiljni - i pogledajmo kako je tamo odakle smo svojedobno prepisivali mnoge zakone - u Njemačkoj.
U nas će se gradonačelnik birati na četiri godine, a u njih se već bira na šest godina. Budući da se izbori raspisuju u nadi da će naši, stranački ljudi pobijediti, stavili smo začkoljicu i za slučaj pobijedi li kojem nesretnim slučajem predstavnik demokracije, što će reći da se već šest mjeseci nakon izbora smije ići na referendum o smjeni takvih nepoćudnih gradonačelnika. U njih je to nemoguće jer izabranoga gradonačelnika ne mogu smijeniti nikakve stranačke konspiracije, koalicije, peticije ili referendumi, nego samo sud!
Dakle, oni (Nijemci) su izbjegli voluntaristička muljanja mnijenjima o uspješnosti ili neuspješnosti izabranih čelnika.
Kantice i lopatice
Kao što smo u ovih 18 godina, igranja demokracije stranačkim kanticama i lopaticama, vidjeli, u Hrvata je posve prirodno da stranačke središnjice prokazuju ili amenuju kandidate za lokalne izbore, a u Nijemaca je to protiv Ustava. Strankama u lijepoj njihovoj Njemačkoj nije ni na kraj pameti da svojega kandidata opterećuju stranaštvom, izabirući ličnost koja i na razini autentične personalnosti može otrpjeti konkurenciju.
Naši su izbori etnički zajamčeni i ne može se dogoditi da kao u Ljubljani pobijedi ma kakve slovenske majke Srbin, ako je većina - hrvatska
Rezultat je takve politike da su, na primjer, u Bavarskoj, 40 posto gradonačelnika neovisni, izvanstranački ljudi. Da bi se postalo kandidat za gradonačelnika Munchena, dovoljno je sakupiti 1000 potpisa kao i za kandidata za gradonačelnika Pule, jer je Bavarcima u interesu da izbori ne izgube široki štih demokracije, dok se gotovo svakoj hrvatskoj vlasti otvorenost prema izbornim kandidatima doživljava kao sprdnja s partiokratizmom. Jer je uvijek mnogo važnije koliko je neki karijerist bio u stranci nego ima li svatko pravo biti i izabran.
Nijemci ne mogu razumjeti da u Hrvatskoj izbori ne služe da se uz pomoć glasnog razmišljanja i argumentiranja dođe do bolje uprave, nego samo do novog vala stranačkog zapošljavanja.
Naši su izbori etnički zajamčeni i ne može se dogoditi da kao u Ljubljani pobijedi ma kakve slovenske majke Srbin, ako je većina - hrvatska. To muči i etnokraciju Plaškog u kojem većinu drže importirani bosanski Hrvati, ali kako čak ni svemogući apologetičar Palarić ne može učiniti da za Hrvate glasuju djeca do 17 godina, ispada da u takvom izravnom načinu biranja gradonačelnika vražji Srbi mogu pobijediti jer imaju više staraca!? To jest više birača na sređenom popisu, ako, uz pomoć svete administrativne mise, ne dođe do ciljanog biračkog uskrsnuća.
Prokleta demokracija i tko je izmisli tamo gdje smo u manjini. Hrvati Obamu neće ni u Plaškom, a kamoli na Pantovčaku.