DUGI RAT

22.07. SRIJEDA
Komedija „Cinco i Marinko“
DUGI RAT – Poljički trg, 21:00 sat
Mate Matišić: „Cinco i Marinko“ (glume: Danko Ljuština i Vedran Mlikota)

Lakrdija koju su u filmskom hitu "Kad mrtvi zapjevaju" utjelovili Ivo Gregurević i Ivica Vidović, samo tri mjeseca nakon premijere u Zagvozdu prikazuje se u Dugom Ratu i to besplatno za gledatelje(!), posjetitelje predstava Dugoratskog ljeta... Gastarbajteri Cinco i Marinko, očajnički željni obitelji, ljubavi i rodnog kraja, pokušavaju se dokopati domovine, ako već ne može drugačije, onda u mrtvačkom kovčegu. Cilj je dobivanje njemačke penzije koju bi kasnije, naravno živi, trošili. Dakako, na putu i u domovini nastaju svakakve peripetije...

DUGORATSKO LJETO

Komedija Mate Matišića:

Cinco i Marinko  "iliti odnila ji lipa smrt"

Ova je predstava svojevrsni smijeh apsurda, u svoj osnovni postav uključuje mrtve kao jednu od hrvatskih poslovnih mogućnosti: danas, kada svi pričaju o tzv. otvaranju prema svijetu, o našem uključivanju u Europu, stanovito je da ćemo mi u Europu najlakše ući u mrtvačkim kolima.

 

O predstavi

Autor:
Mate Matišić

Režija:
Cinco i Marinko

Cinco, gastrabajter
Vedran Mlikota

Marinko, gastrabajter i pjesnik
Danko Ljuština

Scenograija: 
Damir Medvešek

Kostimograija:
Davorka Dugački - Medvešek

Glazba:
Mate Matišić

 

Matišićevi likovi zapravo su junaci nigdine: između domovine u kojoj prebivaju duhom a rijetko i tijelom, i tuđine u kojoj žive samo tijelom, a duhom u nju nikada potpuno ne stignu

Piše: Zvonimir Mrkonjić
Izvor: Satiričko kazalište Kerempuh Zagreb

Između žarkog juga i hladnog sjevera prinudne nazočnosti. Nigdina je ozračje gdje je uništen zaštitni omotač prisutnosti, prostor ranjivosti i izloženosti. Zato, umjesto na sjetu, Matišićevo domotužje poziva na grohot i ispijanje ljutog lijeka.

Dosta smo cmizdrili, promišlja Matišić, idemo se radije smijati, kako god to bilo apsurdno. Umjesto naricanja i zagledanosti u prošlost, okrenimo se radije budućnosti – koja je teatar. Ima nekrofilskih nacionalnih pokreta koji grobovima planiraju granice svojih novih zemlja. Za Matišića, mrtvi pripadaju domovini, dok se duhovni prostor, bio on izvandomovinski ili domovinski, osvaja teatrom.

Ne spominjemo zaludu mrtve. Matišićeva tragigroteska ne bi bila to što jest da ne uključuje u svoj osnovni postav i mrtve kao jednu od hrvatskih poslovnih mogućnosti: Danas, kada svi pričaju o tzv. otvaranju prema svijetu, kaže Matišić, o našem uključivanju u Europu, stanovito je da ćemo mi u Europu najlakše ući mrtvačkim kolima.

Bio bi to uistinu dobar bussines; malo privatno poduzeće za prijevoz mrtvih emigranata natrag u domovinu. U zemlju. Sve su to plodovi mlade demokracije koja vam, eto, daruje grob.

Igra koju Matišić zapodijeva oko groba – ne zaboravimo da su žrtvenik, grob i štalica ishodišna mjesta europskog teatra – dostojna je njegovih velikih prethodnika, Shakespearea, Beketta, Ghelderodea.

Njegovi junaci Cinco i Marinko, koji smrt uzimaju kao mogućnost da prevare graničnu kontrolu, postaju dva klauna koji se poigravaju s posljednjim stvarima. Svojim sočnim realizmom oni se rugaju smrti koja ionako vreba iz prikrajka te se isprva zadovoljava tim da daje teatralni odjek njihovu šegečenju.

Ali smrt nije promatrač, ona je treći suigrač lakrdije. Smrt igra protiv svojih lakrdijaša te vreba priliku da ih izgura s mjesta koje su zauzimali u životu. Službeno mrtvi, oni su prisiljeni emigrirati u smrt, vratiti se u bezimeni, bespravni život radnika na crno.

Cinco i Marinko zauvijek su izgubili domovinu i postali stanovnici nigdine kojoj jedino teatar daje svojstvo mjesta dostojnog da se na njemu živi: preostatak života, umjesto identiteta koji su proigrali, oni će morati glumiti sebe, svoj život, odglumiti napokon i svoju smrt.

  

O Autoru

Mate  Matišić  rođen je 1965.  u Ričicama pokraj Imotskoga.  Diplomirao je na pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Zaposlen je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Bavi se pisanjem  i  skladanjem.

Napisao drame: Bljesak zlatnog zuba, Cinco i Marinko,  Božićna  bajka,  Legenda  o  svetom Muhli,  Svećenikova  djeca,  Anđeli  Babilona, Ničiji sin, Žena bez tijela, Sinovi umiru prvi, koje su prevođene na engleski, ruski, bugarski, mađarski, makedonski i slovenski jezik te izvođene u niz uglednih evropskih teatara, primjerice moskovskom Puškin teatru, Teatru 199 u Sofiji itd.

Scenarist je i koscenarist cjelovečernjih igranih filmova koji su dobili niz  uglednih međunarodnih nagrada: Kad mrtvi zapjevaju, Priča  iz Hrvatske, Život sa stricem, Fine mrtve djevojke, Ničiji sin, Nije kraj…

Njegove drame već niz godina čine okosnicu repertoara mnogih  kazališnih kuća u Hrvatskoj, a najnovija Posmrtna trilogija uprizorena je u Zagrebu i Varaždinu.

Uz pisanje intenzivno se bavi i skladanjem kazališne i filmske glazbe.