DUGI RAT

"Blues je krajnja, bolna potištenost. Ako to niste osjetili, nadam se nikada i nećete", izjavio je svojedobno Robert Johnson, ikona i gotovo mitska pojava bluesa s krajnjeg američkog juga. No, da blues nije samo duga, žalosna i antifonalna glazbena forma koja je činila glazbenu kulisu mukotrpnog rada robova, uz fijukanje biča kranje brutalnih nadzornika, zorno pokazuje knjiga Elijaha Walda "Bijeg iz delte - Robert Johnson i povijest bluesa" u izdanju sada već kultnog koprivničkog izdavača "Šarenog dućana". Knjiga je bogat i iscrpan, enciklopedijski prikaz glazbenog pravca za kojeg bi malo tko zanijekao da je u povijesti popularne kulture odigrao važniju ulogu od bilo kojeg drugog glazbenog žanra ...

 

PRIJEDLOG ZA ČITANJE

Od bolne potištenosti Juga do stadiona

 Piše: Vanja Majetić / Vjesnik
 Izvor: Vjesnik

Knjiga "Bijeg iz delte - Robert Johnson i povijest bluesa" je iscrpan, enciklopedijski prikaz glazbenog pravca za kojeg bi malo tko zanijekao da je u povijesti popularne kulture odigrao važniju ulogu od bilo kojeg drugog glazbenog žanra

"Blues je krajnja, bolna potištenost. Ako to niste osjetili, nadam se nikada i nećete", izjavio je svojedobno Robert Johnson, ikona i gotovo mitska pojava bluesa s krajnjeg američkog juga. No, da blues nije samo duga, žalosna i antifonalna glazbena forma koja je činila glazbenu kulisu mukotrpnog rada robova, uz fijukanje biča kranje brutalnih nadzornika, zorno pokazuje knjiga Elijaha Walda "Bijeg iz delte - Robert Johnson i povijest bluesa" u izdanju sada već kultnog koprivničkog izdavača "Šarenog dućana".

Knjiga je bogat i iscrpan, enciklopedijski prikaz glazbenog pravca za kojeg bi malo tko zanijekao da je u povijesti popularne kulture odigrao važniju ulogu od bilo kojeg drugog glazbenog žanra.

Osim što je sam po sebi umjetnička forma, blues je izravni predak popularne glazbe kakvu danas poznajemo, pa stoga ne čudi da su ovovremenske glazbene megazvijezde poput "stare garde" Rolling Stonesa, Led Zeppelina, Jimija Hendrixa, Erica Claptona te "novopridošlica" Red Hot Chilli Peppersa, White Stripesa i Jon Spencer Blues Explosiona svoje glazbeno čvrsto "zacementirano" uporište pronašli upravo u bluesu.

Wald, istinski zaljubljenik u blues i nekadašnji lutajući ulični svirač, baš kao i većina njegovih idola, u "Bijegu iz delte" vodi nas na putovanje od kolijevke bluesa u blatnoj delti "velikog" Mississippija do velikih plesnih dvorana na sjeveru SAD-a gdje je dobar dio Afroamerikanaca emigirirao u potrazi za boljim životom, ponijevši sa sobom glazbeno naslijeđe utemeljeno na jadikovkama radnika s plantaža koje su im služile kao sredstvo komunikacije te sredstvo za ispunjenje krajnje mizernog radnog dana.

Autor u ovom studioznom putovanju, naime, kroz mnoštvo prikupljenih podataka i činjenica pojašnjava evoluciju pjesama unatoč njihovoj unikatnosti i različitosti od radničkih pjesama i jadikovki, utemeljenih po principu pitanja i odgovora do izričaja koji je nadišao tradiciju. Iako je forma poziva i odgovora koje su zborno pjevali okovani robovi na plantažama ostala ista, blueseri su s vremenom kroz svoje pjesme odgovarali sami sebi.

Wald u svojem prikazu nastanka tako ustanovljuje kako s vremenom blues kao glazba nije stvoren iz nove glazbe, već iz potpuno nove percepcije crnog čovjeka o sebi samom, te je s vremenom reflektirao novi status Afroamerikanaca.

Detaljnim istraživanjem glazbenog izričaja nastalog iz ropstva, Wald dolazi do spoznaje kako su blues izvan žicom ograđenih plantaža u početku pjevali besposleni muškarci i ta se glazba nazivala folk blues.

Skladatelj i vođa skupine Mahara Minstrels, W. C. Handy, za dobre poznavatelje bluesa poput Walda i svojevrsni otac bluesa prvi put se susreo s bluesom na željezničkoj postaji u Tutwileru u Mississippiju 1903. godine.

Navodno, dok je čekao vlak Handy je čuo nezaboravan zvuk koji je dolazio iz kutka u kome je sjedio čovjek koji je nožem vukao po žicama gitare dok je pjevao svoju osobnu žalopojku.

Handy je, navodi Wald, prema legendi bio toliko dirnut glazbom da je nikada nije zaboravio.

Opčinjen događajem s postaje, Handy objavljuje "Memphis Blues" i time ostaje među prvima koji su napisali skladbu u čijem je naslovu bila riječ "blues".

Od tog trenutka blues se redovito pojavljuje na gramofonskim pločama, a blues kao izričaj zaluđuje mase, na što promptno reagiraju diskografske kuće, izdajući tisuće i tisuće snimaka.

Ludilo vezano za blues počelo se kotrljati širom Sjedinjenih Država poput teretnih vlakova kojima su se besciljno kretale lutalice naoružane gitarama do svih njezinih kutaka.

No, kada je velika depresija pogodila SAD 1929. godine, mnogi blueseri su jedva sastavljali kraj sa krajem od novca koji su zarađivali svojim pjevanjem. Prodaja ploča je pala, pa su izdavačke kuće prestale sa snimanjem novih blues pjesama.

Spas je, navodi autor, stigao desetljećima kasnije kada je rani blues instrumentalno inspirirao Muddyja Watersa.

On je pak početkom šezdesetih bio poticaj Beatlesima i Rolling Stonesima koji su otkrili stare snimke ranih blues izvođača, što je dovelo do procvata gotovo izumrlog stila koji je danas ispoštovan u tolikoj mjeri da su o njemu napisane nebrojene knjige, pa čak i važne enciklopedije poput ove, no ono što je najvažnije, svira se i dalje širom svijeta, energijom snažnijom neko ikada.

Duša u zamjenu za izvanredni talent

Dio Waldove knjige posvećen je legendarnom Robertu Johnsonu i priči s raskrižja. U ruralnom folkloru Afroamerikanaca raskrižje se često smatra zlim mjestom zahvaćenim velom crne magije.

Prema legendi, Johnson je otišao do raskrižja i s vragom napravio ugovor prema kojem mu je nečastivi obećao da će ispuniti njegove snove, te mu je Johnson u zamjenu za izvanredni talent predao svoju vječnu dušu.

Vrag mu nije dao vremena da osjeti uspjeh te je došao "po svoje", budući da je Johnsona ubio ljubomorni suprug njegove ljubavnice, pa tako nije stigao uživati u plodovima svojih 29 gotovo mitskih skladbi koje se i danas smatraju remek-djelima žanra.