Podjela na lijeve i desne Hrvate nema nikakvoga uporišta

izlazlijevo desnoKada su u pitanju političke podjele, onda se kod nas redovito ljudi dijele na lijeve i desne, premda mi nije u potpunosti jasna ta podjela, jer imali smo prilike vidjeti da su po potrebi svi sve, i lijevi i desni, a sve u svrhu dobivanja vlasti ili u cilju zadržati se na vlasti. U Hrvatskoj se uporno nameće ta podjela iz kraja Drugoga svjetskog rata koju je, na žalost, puk prihvatio kao posljedicu uporne komunističke promidžbe na komuniste (lijeve) i ustaše (desne). Poznato je da se Hrvati nisu usrećili ni s jednima ni drugima... Gorući problem Hrvatske je kompromitiranost mnogih koji pripadaju političkim strukturama ili su njezini miljenici, brojnih licemjera s hrvatske političke scene koji ne misle na svoj narod, već samo na sebe. Ljudi vjeruju kako je za uspjeti u Hrvatskoj potrebno sve osim moralnosti, za što postoje svakodnevni brojni dokazi. Ljude se potiče na kriminal u interesu političkih struktura koje ih štite na način da ih kasnije razriješe dužnosti i pošalju na nove dužnosti ili dobiju pozamašnu otpremninu o kojoj i dobrostojeći Hrvati mogu samo maštati. A onaj koji slučajno otiđe u zatvor, provede godinu ili dvije u njemu, iziđe iz zatvora kao bogat čovjek. Treba biti zaista lud i vjerovati kako će ova legalna anarhija i pljačka Hrvatske potrajati...


Podjela na lijeve i desne Hrvate nema nikakvoga uporišta


Treći hrvatski predsjednik Ivo Josipović ima priliku ispraviti pogrješke svoga prethodnika glede pravne države i pravednoga društva


pamet


Piše: Ivica Tijardović 
Izvor: Hrvatski Fokus
 

Sada kada smo dobili novoga Predsjednika Republike o kojemu se već stvaraju različita mišljenja na temelju njegovih prvih poteza na dužnosti predsjednika, želio bih reći nešto što smatram važnim.

Osobno vjerujem kako hrvatski predsjednik mora biti onaj koji voli domovinu Hrvatsku, koji poštuje njezinu povijest i patnje njenog naroda, kojemu je društveno dobro ispred osobnog, koji nije kompromitiran, koji nije sudjelovao u pljački Hrvatske na ovaj ili onaj način, i koji nije član nijedne stranke.

Naime, ako ste član političke stranke ili ste pred same izbore izišli iz nje, ne vjerujem da možete biti predsjednik svih građana Hrvatske, a da stranka kojoj pripadate ili ste pripadali ne utječe na vaše odluke.

Naime, gorući problem Hrvatske je kompromitiranost mnogih koji pripadaju političkim strukturama ili su njezini miljenici. Ljudi vjeruju kako je za uspjeti u Hrvatskoj potrebno sve osim moralnosti, za što postoje svakodnevni brojni dokazi.

Drugim riječima, ljude se potiče na kriminal u interesu političkih struktura koje ih štite na način da ih kasnije razriješe dužnosti i pošalju na nove dužnosti ili dobiju pozamašnu otpremninu o kojoj i dobrostojeći Hrvati mogu samo maštati. A onaj koji slučajno otiđe u zatvor, provede godinu ili dvije u njemu, iziđe iz zatvora kao bogat čovjek.

Treba biti zaista lud i vjerovati kako će ova legalna anarhija i pljačka Hrvatske potrajati. Ne bih se nikako htio naći u koži onih koji su opljačkali moj narod na ovaj ili onaj način kad dođe za to vrijeme.

Za neke promjene u prošlosti trebala su stoljeća, za neke desetljeća, a danas možemo najviše govoriti o godinama, tj. o jednom ili dva politička mandata.

Primijetio sam kako se u Hrvatskoj neprekidno stvaraju umjetne podjele, tj. podjele koje u normalnim okolnostima nisu vrijedne spomena, jer u zdravome društvu i suvremenoj demokraciji ljudi imaju pravo različito misliti.

Prema tome, svaki građanin Republike Hrvatske, ma tko on bio, ima pravo reći što misli. Znači da je riječ, konkretno u slučaju Hrvatske, o mogućem višemilijunskom različitom mišljenju o nekom ili nečem.
Stoga ne vidim nikakav valjan razlog zašto se daje velika pozornost nekom čovjeku, ma tko on (ili ona) bio, koji misli različito od recimo mene ili vas, i koji ima svoje poglede na život.

Kad mi je netko neinteresantan ne slušam ga više, tj. ako gledam televiziju i program mi se ne sviđa, promijenim program. Isto učinim s radiom, tj. promijenim postaju, a u novinama čitam samo ono što mi se čini zanimljivim. Pretpostavljam da tako i drugi rade.


Podjele su proizvod komunističke promidžbe

Kada su u pitanju političke podjele, onda se kod nas redovito ljudi dijele na lijeve i desne, premda mi nije u potpunosti jasna ta podjela, jer imali smo prilike vidjeti da su po potrebi svi sve, i lijevi i desni, a sve u svrhu dobivanja vlasti ili u cilju zadržati se na vlasti.

U Hrvatskoj se uporno nameće ta podjela iz kraja Drugoga svjetskog rata koju je, na žalost, puk prihvatio kao posljedicu uporne komunističke promidžbe na komuniste (lijeve) i ustaše (desne).

mozakPoznato je da se Hrvati nisu usrećili ni s jednima ni drugima, već su ta dva totalitaristička režima nanijela samo patnju Hrvatima, premda ih je odabrala beznačajna manjina Hrvata.

No, zahvaljujući njihovome militarističkom pristupu rješavanja problema, posebno s ljudima koji nisu mislili poput njih, Hrvati su iz straha prihvaćali te režime, srećom ustaški samo četiri godine, a, na žalost, komunistički pedeset godina.

Drugim riječima, velika većina Hrvata nije nikad prihvatila ta dva zastrašujuća režima niti ih odobravala, već je bila prisiljena šutjeti kako bi sačuvali sebe i obitelj od progona, šikaniranja, a nerijetko i od same smrti.

S obzirom da je ustaštvo bilo neuspjeli odgovor na nezadovoljstvo Hrvata prije Drugoga svjetskog rata sa stanjem u državi u kojoj su živjeli, zbog vojnog poraza doživjelo je propast i praktički nestalo prije šezdeset i pet godina, što nije odgovaralo pobjednicima (komunistima).

Kako bi opravdali svoj režim, komunisti su desetljećima nakon Drugoga svjetskog rata izmišljali ustaše i neprijatelje države, a još uvijek kroz medije nisu prestali s inovacijama, pa ne čudi danas podjela na lijeve (pravedne) i desne (nazadne i zle).

Četrdeset i pet godina lijevi su simbolizirali dobro, a desni zlo, s tim da su lijevi Hrvati bili anacionalni i ateisti, a desni Hrvati nacionalisti prikazivani u negativnom smislu. Kad bi vas netko prozvao nacionalistom, a da ste k tome bili još i vjernik, slabo bi vam se pisalo.

Ne treba bježati od činjenice da za uspjeti u komunističkom režimu socijalističkog tipa kakav je bio kod nas do 1990. godine bilo je moguće samo ako ste pripadali partiji.

Znajući za to, ambiciozni pojedinci su svjesno ulazili u komunističku partiju, odricali se vjere, a sve u svrhu postizanja uspjeha u društvu, politici ili zanimanju. Njima nije bio interes niti država niti komunizam, već isključivo osobni interes.

Upravo su takvi ljudi osjetili nadolazeće promjene i uključili se u politički život početkom devedesetih ili pak samo promijenili stranku, što im je donijelo povlastice o kojima većina građana Hrvatske nije ni mogla sanjati.

Dok su neki od izabranih, s komunističkim mentalitetom temeljenim na osobnoj koristi, dobivali ministarska mjesta, postajali premijeri pa i predsjednici države, drugi su se zadovoljili s mjestima direktora i menadžera. Uspjeti u Hrvatskoj mogli su samo oni slični njima, pa nas ne treba čuditi što smo dobili opljačkanu i prezaduženu Hrvatsku u kojoj strani kapital i EU vode glavnu riječ.

Da bi se sačuvalo takvo stanje sve je podređeno izborima u kojima uz posredovanje prodanih medija pobjeđuje onaj koji je uvjerljiviji, znajući da ljudi padaju na lažna obećanja o pravnoj državi. A kad jednom dođu na vlast, obećanja se ne ispunjavaju, već se nastavlja štititi postojeći režim i stanje s ležernim improvizacijama i umjetnim preinakama po načelu „kud ja stadoh, ti produži“.
 
 
I svećenici imaju pravo na iznošenje svojih mišljenja
 
Hrvatska je dobila i trećeg predsjednika s komunističkom prošlošću, što je možda jedinstven slučaj u tranzicijskim državama nakon pada Berlinskoga zida.

Dok je pokojni Franjo Tuđman, otac Domovine, bio najzaslužniji za ujedinjenje svih Hrvata u borbi za Hrvatsku, drugi predsjednik Stipe Mesić bit će upamćen po neispunjenim obećanjima u desetogodišnjem mandatu glede pravne države i po sukobu s Katoličkom Crkvom. Treći predsjednik, gospodin Ivo Josipović, ima priliku ispraviti pogrješke svoga prethodnika.

Prvenstveno mislim na neispunjena obećanja glede pravne države i pravednog društva, a sa Crkvom treba surađivati uz uzajamno poštovanje.

Potrebno je znati da svećenik, ma tko on bio, i ma koju funkciju obnašao, ima pravo iznijeti svoje mišljenje. Naime, svećenici su također građani Republike Hrvatske i imaju ista prava kao i drugi ljudi. Prema tome, ako pravnik, ekonomist, inženjer, itd., ima pravo reći svoje mišljenje bilo kad i bilo gdje, ne vidim zašto bi se uskratilo mišljenje jednom svećeniku bilo kad i bilo gdje. Pa ne živimo više u doba socijalizma temeljenim na komunističkom nauku!

Ako se netko ne slaže s mišljenjem svećenika, to ne mora obznaniti na sva zvona, jer svećenici svakako ne upravljaju Hrvatskom i nisu odgovorni za sadašnje stanje u društvu, iz prostog razloga što ne spadaju niti u izvršnu, niti u zakonodavnu, niti u sudbenu vlast. Oni mogu imati određeni utjecaj na mišljenje dijela građana Hrvatske, i to je sve.

Često se precjenjuje uloga Crkve u društvu, pogotovo od strane novinara, što je ostatak iz vremena „ništa nas ne smije iznenaditi“, tj. „neprijatelj nikad ne spava“.

Ne smije se zaboraviti uloga Crkve u povijesti Hrvata. Ako nju negiramo, negiramo hrvatsku povijest i kulturu, te stoga i samog sebe. Hoće li se netko slagati sa stavovima Crkve ili ne, to je njegova osobna stvar, i njegov stav ne treba osuđivati, jer su vrata vjere otvorena za sve, pa i za nevjernike.

Želim reći da se ne smije dijeliti ljude na vjernike i one koji to nisu, već isključivo dijeliti ljude prema njihovome ponašanju, djelima i što govore.

Biti vjernik ne znači biti dobar čovjek, tj. biti ateist ne znači biti loš i obrnuto. Vjernici su u prednosti jer lakše podnose životnu patnju, jer imaju se kome potužiti. Ateisti su u tome uskraćeni. Za prosječne ljude shvaćanje vjere je poput aspirina.

Naime, dok će vjernik uzeti tabletu za glavobolju, ateist će patiti od glavobolje, jer ne priznaje aspirin. Prema tome, kad je u pitanju vjera, riječ je i o praktičnosti. No, ako vjeru živimo i zaista prihvaćamo nauk Crkve, onda smo u pravome smislu dobri ljudi.

I na kraju da zaključim misao. Dok je prvi krug predsjedničkih izbora bio zaražen virusom“'kontrolirana demokracija“, drugi krug je praktično pokazao posljedice tog virusa.

Usprkos svemu, trećem Predsjedniku Republike Hrvatske treba poželjeti ispunjenje danih obećanja, jer je to u interesu svih nas. Nadamo se da ne će biti pod utjecajem stranke već predsjednikom svih Hrvata i građana Hrvatske, i da ćemo se s njim ponositi, premda je trenutačno mnogo Hrvata s pravom suzdržano glede gospodina predsjednika na temelju nekih njegovih predsjedničkih poteza.

Ipak bih volio da nas sve gospodin predsjednik Josipović ugodno iznenadi, jer u protivnom bit će zabilježen kao još jedan od brojnih licemjera s hrvatske političke scene koji nije mislio na svoj narod, već samo na sebe.

Povezani članci

Who's Online

We have 146 guests and no members online