Meštar Ivo Zemunik Golemi

Ivo Zemunik GolemiZanati koji izumiru.. Tema je to koju sam odabrao kao prijedlog za vaše vikend čitanje, ponajprije iz razloga što je potrebno sačuvati nešto ili većinu od tih naših starih zanata, koji su prije 50 ili 80 godina, pa i više bili traženi i iznimno cijenjeni, a danas su prepušteni zaboravu. Danas je još malo tko ostao od tadašnjih zanatlija, pa nek ova priča barem ostane za uspomenu mlađima.. Naime, u prvoj polovici proteklog stoljeća u Dalmaciji, (a vjerujem da je tako bilo i širom Hrvatske) „cvjetali“ su zanati kao bravar, kovač, drvodjelac… To je bilo onda, a danas je teško naći vrsnog zanatliju, jer je tehnologija rada sasvim drugačija, jednostavnija, kaže naš sugovornik Ivo Zemunik pok. Luke, zvani Golemi, koji je rođen 1929. godine na Suvom potoku, u Krilu-Jesenicama, općina Dugi Rat. Razgovor s meštrom Ivom pročitajte u nastavku ...


RAZGOVOR S POVODOM

IVO ZEMUNIK GOLEMI

Meštar od zanata
  

Meštar Ivo Zemunik Golemi


Razgovarao i slikavao: Davor Grgat


* Barba Ivo, kada ste počeli učit zanat i kako je to onda bilo?

Bravarski zanat, koji je u ono vrijeme bio tražen ali i poštovan, počeo sam učiti u svojoj 14 godini života. U školi pa i na poslu, u TvorniciDalmacija“ u Dugom Ratu, gdje smo obavljali praksu bilo nas je iz godine u godinu po jedan razred.

U vrijeme dok sam učio znat u našoj tvornici bili su Talijani. Nakon toliki niz godina ponosan sam što sam u to vrijeme u školi pa i na praksi imao prijatelje, od kojih, nažalost, nekih nema više među nama.

Vrijedi spomenuti Dragu Gabrića, Marina Klarića, Ivana Sudića, Pina Kovića, Antu Trevižana i brojne druge, koji su bili vrsni i vrijedni majstori, a koji su nadaleko služili za primjer.

Zanat je trajao tri godine, pa sam dobio diplomu kvalificiranog bravara, i nakon toga radio sam po 15 sati dnevno, ono što se kaže dan i noć. Ubrzo zatim dobio sam nove mlade momke koji su učili zanat i mnogi su povjereni meni da ih ja izučavam.

Prva i osnovna misao i želja bila mi je da od svakog početnika stvorim dobrog i sposobnog radnika. U takvim uvjetima nije bilo druge nego žrtvovati  elektrode za zavarivanje i satima stati uz šegrta dok on vari, kako bi na kraju bio kvalitet.

Kad bih to postigao, slijedilo je sastavljanje dijelova za pojedine predmete, vrata, prozore, ograde i sl. Kad bi konačno kod šegrta to uspio, smatrao sam da on sam može nastaviti ali jasno uz kvalitet, još doduše dugo dok ne dobije vještinu i rutinu.


* Kakvi su vam bili radni uvjeti?

Ja i moja grupa, kao mladi i sposobni raspoređeni smo na najteže poslove na peći vapna. Ubrzo sam postao i grupovođa, jer mi je dodijeljena grupa ljudi, koje sam nadzirao.

Moj prvi učenik, nakon rata bio je Jakov Jurjević, koji je u to vrijeme ocjenjen kao jedan od najboljih zanatlija u toj tvornici. 

Šef mehanike u to vrijeme je bio Neven Plusner, koji se pored radnih zadataka brinuo i o obući i odjeći za svoje radnike.

Tako mi je jednom dao radničko odijelo, s kojim sam narednog vikenda iša na ples u Svinišće. U zanesenosti plesa i slično, Svinišće sam napustio a kasnije se sjetio da sam ostavio jaketu.

To je za mene izgledalo kao da mi je u Svinišćima ostao auto. Bilo je ko plaća, a da ne govorim stidu i sramoti pred ondašnjim prijateljima i drugovima.

Kao mladi i sposobni radnici ja i moje kolega raspoređeni smo na najteže poslove – na peći vapna, gdje se dobiva karbid. Nije bilo sve ni tako crno - kaže naš sugovornik. Bilo je i lijepih trenutaka, primjerice prilikom blagdana

Poznato je da se je sve tjeralo sa sela u gradove i tvornice, ako je u obitelji bilo tri brata, dva su morala doći u fabriku, a jedan bi ostao kod kuće, i on bi se trebao baviti poljoprivredom. 

Brojni radnici bi za vrijeme blagdana ili državnih praznika imali običaj da posjete svoje obitelji. Zato je "najbolje" bilo pretvarati se da si bolestan.  No sve to je "prokužio" sindikat.

Među inima odredili su i mene da uz pomoć liječnika otkrijemo tko su zabušanti a tko su uistinu bolesnici.  


Najbolji meštar s ove strane Alpa

Početkom 60-tih godina prošlog stoljeća, zbog gladi a i neimaštine brojni naši ljudi su potražili bolju zaradu i otišli u inozemstvo.

Neki moji prijatelji našli su mi posao u Njemačkoj, a kako se moja supruga u to vrijeme počela baviti turizmom, ugošćavali smo uglavnom Austrijance, pa je i to jedan od razloga što sam otišao u Tirol, a sa mnom je bio i Drago Gabrić.

Kako smo otišli na brzinu nismo imali dovoljne dokumente, pa sam se vratio i kraće vrijeme radio u Splitu.

Slijedeće godine sam se vratio u Tirol, i na samom početku sam trebao pomagati radniku koji je vario postolje od brodskih motora. To je bilo teško i do 2 tone, a kad bi  se na istima vidjele rupa one bi se ugrijale u velikim pećima i autogeno bi se zavarivale.

Kao pomoćnik toga radnika, morao sam pažljivo promatrati što i kako on radi, pa su me upitali da li i ja znam variti, a ja sam potvrdno odgovorio. Aktivno i pozorno sam prionuo poslu, a njihovi radnici kao da su bili ljubomorni, dok njihov šef, kad bi prošao oko mene, vikao bi:

- „Ne tako Ivo, sporije, sporije!“.

Poslije nekoliko mjeseci  glavni varilac se razboli. Potom je došao šef kod mene i kaže:

- „Ajme, imamo veliki problem!“

– "A koji?" – upitam ga. 

- „Čovjek koji nam je obavljao najodgovorniji radni zadatak, koji je vario, razbolio se, a još je dosta posla ostalo...

- „Ja ću to zavarit, nema problema“ rekoh.


Meštar Ivo Zemunik Golemi
 


Bili vaši došli u Austriju?

Pita me je kojega radnika želim za pomoćnika, pa sam izabrao čovjeka iz Slavonije, misleći da je bolje da je naš čovjek nego Austrijanac.

Norma je bila tri komada zavarit na dan, i takva je norma bila od postanka te tvornice do toga dana. 

Prvoga dana ja sam zavario pet komada, a kad je to vidio šef, uhvatio se za glavu i pet puta je prekontrolira je li to zaista stvarno. Nastala je skoro pa uzbuna.

Ubrzo je oformljena komisija koja će ispitati kvalitet, i nakon 24 sata kada se je sve to ohladilo, pomoću posebnih strojeva ispitan je kvalitet rada, i konačno mi je priopćeno:

- „Kvalitet u potpunosti zadovoljava, a o kvantitetu da i ne govorimo“,  bila je jednoglasna odluka.

Nakon toga sam pozvan u kancelariju, kojom prilikom su mi postavljali razna pitanja, tipa: „Odakle ste? Što ste u stvari po zanimanju? Koga imate doma? Bili vaši došli u Austriju? Dat ćemo vam stan.. itd, itd... Nakon toga moja supruga i sin su zaista došli gori.."

U razgovor se umiješala i supruga našega sugovornika, pa kaže:

- „Kad smo došli u firmu, glavni inženjer se uputio prema nama. Pozdravljamo se mi, a moj suprug upita /obzirom da nije običaj da nezaposlenici ulazu u firmu/, je li gosp. inženjer moguće da moja supruga i sin pogledaju firmu,..

- "Kako ne, gosp Zemunik, samo izvolite..“.

Sutradan taj isti inženjer pozove moga supruga u kancelariju, i upita: 

- „Bi li vaša gospođa i vaš sin ostali kod nas. Mi ćemo vam sina školovati i poslije će raditi ovdje...  Kakav je u mali školi?"

- "Odličan", reče moj suprug.

- „Mi ćemo vam dati stan, a sina školovati i postat će jednog dana ing. a kasnije se ovdje zaposliti“.

A Željko će na to:

- „Ne mama, ja ne ostajem, ovdje je hladno, ja volim Jadran. Tamo se svi kupaju“.

Radi manjka radne snage zamoljen sam da se javim svojim kolegama - bravarima da dođu u Austriju gdje će se zaposliti.

Tako sam „povukaBožu Karkova i Karla Zemunika, a nakon kraćeg vremena oni su pozvali i doveli još nekolicinu među ostalim: Dragu Gabrića i njegova brata.

Nakon dvije godine i sedam mjeseci, koliko sam u Austriji radio, iz ovih krajeva je došao 81 čovjek i tamo se zaposlio, uglavnom u automobilskoj industriji, brušenju, varenju, bravariji, pošto su svi prethodno bili obučeni i znali svoj posao, dok njihovi radnici su uglavnom učili zanat pa i nisu bili po kvaliteti ni učinku ravni našim radnicima.


Otvorio prvu privatnu firmu u našem kraju

Po povratku kući, godine 1965/6. postao sam prvi obrtnik koji je sam otvorio vlastitu firmu na području tadašnjeg Kotara Omiša (danas općine Šestanovac, Zadvarje, Grad Omiš, te Općina Dugi Rat i Podstrana).

Malo koje selo u dalmatinskoj zagori je bilo, a da u njemu nisam radio. I svugdje gdje sam radio ostavljao sam dobar utisak, a na prvom mjestu bio sam discipliniran i savjestan u poslu. Ni dan danas se ne sjećam da sam ostavio loš utisak.

Tijekom mog radnog staža izučio sam oko 220 novih radnika, i nikada nisam čuo da je netko od njih bio loš majstor ili da su ostavili loš dojam.

Nakon pune 42 godine radnog staža, godine 1995. sam umirovljen, ali zbog zdravstvenih razloga u kući i loše mirovine, prisiljen sam bio raditi sve do nedavno.

Sada se više ne može, tu su godine a i zdravlje nije bog zna kakvo…“ - kazao nam je u hipu svoju životnu štoriju meštar od svog zanata, šjor Ivo Zemunik Golemi.


Meštar Ivo Zemunik Golemi


* Da li možemo povući jednu paralelu, razliku ondašnjeg i sadašnjeg bravara?, upitali smo na kraju našeg sugovornika.

- „Prije se je radilo teško, naporno, često i po čitav dan, a danas je sasvim drugačije. Tijekom posljednjih godina i tehnologija je drugačija, pa su i radni uvjeti drugačiji. Danas se skoro sve svodi na plastiku i tome slično, a o radnim uvjetima da i ne govorimo.

I radni uvjeti danas su mnogo lakši i jednostavniji. Može se raditi čak i u odijelu, što prije nije bio slučaj“, tvrdi naš sugovornik, meštar Ivo, kojeg smo pronašli a gdje drugdje nego u njegovoj radioni.

Povezani članci

Who's Online

We have 173 guests and no members online