Lanterna svoj mladosti (i ne samo njima) naših malih mista

Lanterna- "Diplomirat ću u ovoj godini, a još ne znam gdje bih nastavio svoje obrazovanje. Ali znam da ću sigurno ostati živjeti u Dugom Ratu. Nikakvim novcem se ne može platiti osjećaj kada si doma, u Dalmaciji, s ljudima koje voliš...".  Ne znam što Vi mislite o ovim riječima našeg mladog dugoraćanina Petra Čulića, ali ja ću ih staviti u "Citate", uz misli ostalih istaknutih pojedinaca svijeta. Da, dragi moji, to je ljubav prema svom mistu, to je ljubav spram Dalmacije, koja se najviše voli kad si u njoj, kad s njenim ljudima dijeliš i zlo i dobro, i sve ono ružno i lipo... a ne pozdravima iz Zagreba, Beča, Munchena, New Yorka, Toronta, Petha... gdje nas sve nema... Momak koji može birati adresu gdje hoće živjeti, gdje hoće studirati i usavršavati se u onome što zna najbolje, ali i u svim onim ostalim akcijama koje poduzima (Splitski gitaristički festival, ponajprije, ali nipošto ne i jedino na što Petar ulaže svoje vrijeme i gdje je uključen i aktivan ...) - kaže da za uspjeh ne mora ići iz Dugog Rata, iz Splita, iz Dalmacije. I to danas, DANAS, kada mladi za uspjeti u životu, u karijeri, pa skoro da moraju otići iz ove (trenutne?) besperspektive da bi učinili nešto pametno od svog života ...

Primjer Petra Čulića trebao bi biti lanterna svoj mladosti naših malih mista, ali i primjer - vodilja ka svjetlijoj budućnosti i boljem životu za sve nas, za naša mala mista, u ovoj egoističnoj rezignaciji današnjice koja se uvukla u sve pore življenja

Piše: Mladen Banović

MladiMlade, pametne, sposobne i radišne trebamo ovdje, da sutra naprave od naših malih mista - mista ugodnog života, mista prosperiteta i razvoja, mista iz kojih ne moraš odlazit da bi uspio, da bi im se kasnije samo pred blagdane stigao vratiti, mjesta poslovnih prilika i boljeg života za sve!

Fraze, reći ćete, što to ovaj piše... Ali neka. Ovom gore, na žalost, ne mogu se svojim planovima i djelima približiti, niti će, kako vidim, ikada moći, naši sadašnji "političari", a kako kvalitetnijih nema na vidiku, mislim da mogu slobodno zapisati, ni oni koji će doći poslije njih ...

Nemojte me krivo shvatit, a nadam se da se nitko neće ni uvrijediti (no dobro, treba bit realan, znan da hoće, jer ego je, jednostavno, prevelik...), cijenim trud i zalaganje ovih ljudi koji za opće dobro ulažu svoje sposobnosti, slobodno vrijeme, radni i volonterski elan, a kod većine i dobre motive (razvoj mista, a ne samo za naknade, nedaj bože provizije, ili pak za svoje puko uhljebljenje!), ali ako talenti i oni koji su, po općeprihvaćenim mjerilima (škola, obrazovanje, iskustvo, dosadašnja karijera, ne stranačka, nego stručna!stručni i najbolji, a oni se mjere rezultatima i uspjesima, a ne šupljim pričama, ne dobivši priliku budu i dalje zauvijek odlazili iz svojih mista, iz Dalmacije, bilo za poslom, prilikom, bilo za kruhom, a ovi koji su "ostali" ili "bivši", razočarani u politiku i "strukure", i dalje budu spokojno pomireni sa dugoratskim "statusom quo", e onda nam se ovdje i nadalje i ubuduće i zauvijek - loše piše!

Dugi Rat sutra I to baš, za duplu nesreću, u vremenu kada nam se konačno otvaraju neke nove perspektive, i kad još možemo utjecati i planirati kakav Dugi Rat i kakvu Općinu Dugi Rat, ili grad Omiš s Zagorom, zašto ne, želimo imati u recimo, 2015. i godinama koje dolaze.

A da li mi doista znamo što želimo?

Da li imamo viziju, strategiju i prije svega upornosti? Opet fraze, hebi ga, koje to možda i nisu.

Pitanje na koje se bojin da već znamo odgovor jest:

Da li imamo pameti i force u ovim egoističnim vremenima izdurati i pobjediti u borbi s ponajprije hrvatskim vjetrenjačama u ovom "Don Kihotovskom" poslu?


Dugi Rat danas i sutra


Povezani članci

Who's Online

We have 152 guests and no members online