Život je lijep!

Nikola Tijardovič- Godinama sam skrivao svoj nedostatak. Trudio sam se biti normalan i zadobiti poštovanje okoline, a nisam ni shvaćao da normalan mogu biti samo ako samoga sebe poštujem i prihvatim se onakvim kakav jesam - priča nam Nikola Tijardović, 24-godišnjak iz Naklica. Nikola se rodio slabovidan. Problem s očnim živcima dobio je genetskim naslijeđem. Kako bi nam približio svoj nedostatak Nikola ga uspoređuje s dijoptrijom od minus 300. Tijekom školovanja razloga za smijeh nije uvijek bilo. Ali je zato bilo razloga za skrivanje njegovog "problema". Nikola i danas živi u rodnim Naklicama te svakodnevno na posao odlazi u omišku Udrugu AGAPE gdje osobama s invaliditetom pomaže u medicinskoj gimnastici. - Život je lijep! To je moja poruka svima koji se zbog nekog tjelesnog problema ili bolesti zatvaraju u četiri zida i prepuštaju samosažaljenju - kazao je, između ostalog, Nikola u razgovoru s novinarom Slobodne Dalmacije Vinkom Vukovićem ...


MLADIĆ IZ NAKLICA, 24-GODIŠNJAK, OD ROĐENJA SLABOVIDAN, STUDENT JE MEDICINE I STALNI ZAPOSLENIK U OMIŠKOJ UDRUZI INVALIDA "AGAPE"

NIKOLA TIJARDOVIĆ:

Život je lijep!

Nikola studira i radi kao fizioterapeut, iako je 90-postotni invalid ...

Piše: Vinko Vuković / Slobodna Dalmacija
Izvor: Slobodna Dalmacija


Dok ga gledamo nije nam teško zamisliti te godine u kojima se, kako kaže, skrivao. Mlad je, zgodan i, da prostite, normalan. Na ulici se nitko za njim ne bi okrenuo. Kao što se, priznali to ili ne, okrećemo za osobama koje iz neznanja smatramo drugačijima. Različitima. A od osoba s invaliditetom u društvu punom predrasuda različitijih nema.

Nikola je 24-godišnjak koji je ove godine upisao fizioterapiju na Medicinskome fakultetu Sveučilišta u Splitu. Tri je ispita do sada imao i tri je položio. Rodio se slabovidan. Problem s očnim živcima dobio je genetskim naslijeđem.

- Moje tjelesno oštećenje je 90-postotno, no s vremenom sam naučio samostalno živjeti. Iako zbog ovog hendikepa u životu nailazim na niz prepreka, borim se da ih prebrodim. I, što je najvažnije, da ne odustanem. Odustajanje bi, naime, bilo poraz, a ja vam nisam čovjek za poraze - ističe Nikola koji i danas živi u rodnim Naklicama te svakodnevno na posao odlazi u omišku Udrugu AGAPE gdje osobama s invaliditetom pomaže u medicinskoj gimnastici.

udruga Agape

Nikola je danas stalno zaposlen, a članovi Udruge AGAPE, njih 170, obožavaju ga, on je njihov dobri duh s kojim im je svaki dan Božić. Dvije je godine, međutim, Nikola volontirao u Udruzi, a da nitko, vjerovali ili ne, nije imao pojma da je slabovidan. Bilo je to doba skrivanja.

- Prijavio sam se za volontiranje, a da nikome nisam rekao za svoj problem s vidom. Priznajem da me bilo sram, a opet, osjećao sam potrebu da se uključim u rad s invalidnim osobama. Kad su ostali iz AGAPE-a saznali da sam slabovidan ostali su šokirani - prisjeća se Nikola koji je svoj 'coming out' izveo nakon što se u AGAPE-u otvorilo radno mjesto fizioterapeuta.

- S obzirom da sam završio srednju zdravstvenu školu te da sam kao fizoterapeut obavio stažiranje u KBC-u Split i položio državni ispit znao sam da mi je to velika šansa, ali su prednost imale osobe s invaliditetom, pa sam im napokon morao otkriti da sam i ja jedan od takvih. Jedan od njih. Zapravo, nije to bilo priznanje njima, nego samome sebi. Život mi se nakon toga sasvim promijenio, zbacio sam ogroman teret s leđa i ponosno podignuo glavu - veli Nikola posebno na podršci zahvaljujući svom ocu koji ga je, kaže, uvijek uvjeravao da između njega i njegovih vršnjaka nema nikakve razlike.

- Ne mogu vam ni opisati kakvo je to olakšanje bilo kad sam zaista prihvatio da mi na čelu ne piše da sam invalid - sa smješkom će Nikola.

Tijekom školovanja razloga za smijeh nije uvijek bilo. Ali je zato bilo razloga za skrivanje.

Nikola Tijardović - Osnovu sam školu pohađao u Gatima i Srinjinama i tu većih neugodnosti nije bilo jer sam se družio s djecom koja su me od rođenja poznavala. No, u srednjoj školi sam nerijetko bio izvrgnut ruglu, govorili bi mi da sam ćoro, a bilo je i profesora koji me nisu prihvaćali, pa bi mi zvali oca u školu jer sam navodno na satu bio nemiran. A ja bih se morao ustati i sasvim približiti ploči kako bih vidio što na njoj piše - objašnjava Nikola.

Pubertet je bio posebno bolan. Gluma u društvu bila je za Oscara.

- Glumio sam trudeći se biti kao i svi ostali. Vama to izgleda nemoguće, ali ja sam bio naučen tako živjeti. Uostalom, ovaj moj vid je za mene savršen jer za bolji ne znam - tvrdi Nikola dodajući kako se njegovo zdravstveno stanje ne može popraviti jer je medicina, kad su očni živci u pitanju, došla do zida.

Kako bi nam približio svoj nedostatak Nikola ga uspoređuje s dijoptrijom od minus 300. No, zbog toga na fakultetu nema popusta. Dodijeljen mu je mentor za čitanje pitanja, a odgovori su samo u Nikolinoj glavi. Baš kao u glavi svake druge osobe s invaliditetom.

- Život je lijep. To je moja poruka svima koji se zbog nekog tjelesnog problema ili bolesti zatvaraju u četiri zida i prepuštaju samosažaljenju. Kad prelomite u sebi sve svoje strahove i kad se uputite u svijet, shvatite da život nije samo patnja i da se imate čemu veseliti. Imam djevojku koju volim i koja mi je najveća podrška, radim posao koji obožavam, studiram i pomažem drugim ljudima. Da, sretan sam čovjek... - zaključuje Nikola Tijardović ostavljajući, jer drugačije ne zna, naramak sreće i drugima.

udruga Agape


Natali Stanić: Udruzi "AGAPE" ne prijeti gašenje

Natali Stanić, predsjednica Udruge AGAPE, kaže kako im ne prijeti gašenje, kako se moglo iščitati iz izvještaja s okruglog stola održanog povodom Međunarodnog dana osoba s invaliditetom.

- Bez obzira na probleme s financiranjem, Udruga AGAPE ima svijetlu budućnost. Grad Omiš, općina Dugi Rat i susjedne općine pomažu nam koliko mogu, uostalom upravo je Grad Omiš najzaslužniji što smo napokon nabavili vozilo za prijevoz invalidnih osoba - tvrdi Natali Stanić.

Povezani članci

Who's Online

We have 192 guests and no members online