Articles

Činjenicama se ne smije manipulirati!

hrvatska povijestU školama se ne mogu učiti dvije povijesti, odnosno dvije istine, jer kako je povijest samo jedna, tako je i samo jedna moguća istina. Mladi imaju pravo znati istinu i ne smijemo im je uskraćivati, jer u protivnom činimo sebi medvjeđu uslugu, piše dr. Ivica Tijardović u članku gornjeg naziva objavljenom u Vjesniku... Stječe se dojam kao da netko koristeći medije namjerno provocira, izaziva i vraća Hrvate u povijest da se bave sami sa sobom te im tako ne dopušta napredak. Mislim da su mlađi pametniji od starijih i da neće nasjesti tom provociranju, a da će mladima mediji u tome pomoći ignorirajući nepotrebno... Građani Hrvatske imaju važnijih problema od ispraznog političkog nadmudrivanja. S obzirom na to da se kazaljke na satu nezaustavljivo pomiču unaprijed a ne unatrag, i zbog ljubavi prema Domovini i onima koji će tek doći, gledajmo u pravcu budućnosti! ...

DVIJE POVIJESTI ZA JEDNU ISTINU?
 
Činjenicama se ne smije manipulirati!
 

U školama se ne mogu učiti dvije povijesti, odnosno dvije istine, jer kako je povijest samo jedna, tako je i samo jedna moguća istina. Mladi imaju pravo znati istinu i ne smijemo im je uskraćivati, jer u protivnom činimo sebi medvjeđu uslugu
 

Piše: Ivica Tijardović
Izvor: Vjesnik


Koliko se ljudi svjesno i svojom voljom žrtvovalo za Hrvatsku? Vjerojatno nitko ne zna točan broj, no vjerujem da je hrvatskih domoljuba bilo mnogo, jer teško je domovinu ne voljeti, posebno onu koja je tijekom povijesti upoznala i patnju i nepravdu.
 
Upravo zahvaljujući njima ideja o Hrvatskoj državi tinjala je stoljećima i uspjela je zadržati žar i pored svih nedaća, a kojih je bilo i više nego što možemo zamisliti.
 
Ne odlazeći u daleku povijest, Hrvati su i za vrijeme Drugog svjetskog rata dobili državu. No, to je bila više umjetna tvorevina a ne država, s kojom bi se mogao ponositi itko normalan.
 
Moglo bi se reći s teorijske točke gledišta da je u onom trenutku proglašenja državnosti bila ostvarena težnja svih Hrvata, ali ogromna većina Hrvata, iako još ne znajući za buduće događaje, već tada nije podržavala nametnuti režim.
 
Upućeniji u stvarna zbivanja toga doba brzo su shvatili da će voljom sila zla upravo taj nametnuti režim Hrvatima i građanima Hrvatske ostvarivati tuđe želje i zapovijedi, a ne hrvatske, i to na najokrutniji mogući način, a da će za taj povijesni promašaj nekolicine odgovornih posljedice snositi čitav hrvatski narod.
 
U potpunoj blokadi informacija velika većina Hrvata nije ni znala što se zapravo događa. Ljudi u ono vrijeme nisu bili pismeni kao danas i nisu imali medije koje imamo danas. Radio je imao ulogu koju danas ima televizija, a mnogi ga nisu imali, dok se novine na selu uglavnom nisu čitale. A mediji ionako ne bi puno pomogli, jer su bili pod kontrolom tadašnjeg režima.
 
Jedino što su ljudi znali bilo je to da je zlo zavladalo Europom i svijetom, pa tako i Hrvatskom. U onom bezumlju ljudi su se morali opredijeliti za neku stranu, ili milom ili silom, a onaj tko se nije opredijelio bio je neprijatelj svima.
 
U početku rata nije se znalo u kojem smjeru će se događaji odvijati, tko će na kraju pobijediti i kakve promjene pobjeda u ratu uopće donosi, pa u sveopćoj podjeli po gradovima i selima, čak su i obitelji bile podijeljene i neki su izabrali pogrešnu stranu, a neki su bili prisiljeni izabrati je.
 
Bio je to rat bez milosti, vrlo okrutan i pun zločina na svim stranama. Pitam se kako bi međunarodni sud za ratne zločine prema sadašnjim kriterijima u to vrijeme sudio i tko bi sve tada bio ratni zločinac? Vjerojatno bi u tom slučaju povijest tog vremena izgledala sasvim drukčije nego što danas izgleda.
 
Gledajući iz današnje perspektive, Drugi svjetski rat bio je borba između dobra i zla, ali bio je to i rat pun, prema današnjem tumačenju, terorizma, gdje su se terorističke akcije veličale i pored toga što su u njima stradavali ne samo vojnici, nego i brojni nedužni civili (dizanje pruga u zrak, pošta i slično, atentati, bombardiranja...).
 
 
Tajna koja se desetljećima uspješno čuvala
 
No, pobjednicima se oprostilo sve. To je donekle razumljivo, jer u ratu je često nemoguće utvrditi što je zločin, a što samoobrana. A na kraju, povijest uvijek pišu pobjednici.
 
Želim reći da su nacisti i fašisti, kao i svi njihovi sljedbenici, platili odgovarajuću cijenu za svoje zločine.
 
Pobjednici na ovim prostorima imali su pravo slaviti, no temeljem svih spoznaja dostupnih običnom građaninu, izgleda da su ipak pretjerali u svom pobjedničkom slavlju.
 
Umjesto da pobjednici budu milostivi i velikodušni i da kazne samo odgovorne za strašne zločine, dogodilo se da je pobjednička vojska uz blagoslov velikih sila postala vojska zla i pakla.
 
To je bio zastrašujući povijesni promašaj zbog kojeg i danas mnogi još uvijek živi iz tog vremena nemaju miran san.
 
Ta se tajna desetljećima uspješno čuvala od šire javnosti pod svaku cijenu, na sve moguće načine, ne birajući sredstva.
 
Ako su u nekoga posumnjali da bi mogao otkriti istinu strahota pobjedničke vojske pred kraj i nakon Drugog svjetskog rata, slabo bi mu se pisalo.
 
To najbolje znaju ljudi koji su nakon rata živjeli izvan Hrvatske, a koji su bili poznati pod nadimkom "hrvatski politički emigranti".


Medijske manipulacije jednom povijesnom nepravdom
 
Rođen sam generaciju nakon Drugog svjetskog rata i nisam opterećen poviješću, niti pripadam ijednoj strani, a još manje veličam koga iz tog vremena, jer smatram, prema dostupnim mi informacijama, da je Drugi svjetski rat uz njegove posljedice Hrvatima nepravedno donio još više patnje.

Prema tome, ovo pišem ne kao povjesničar koji iz krhotina povijesti sastavlja cjelinu, nego kao neovisan intelektualac koji osjeća potrebu spomenuti se povijesne nepravde kojom posljednjih godina redovito i transparentno manipuliraju mediji.
 
Slažem se da zločini pobjednika ne smiju kompromitirati cijelu antifašističku borbu i da žrtve imaju pravo spomena i na dostojan ukop. No, to je već povijest prve polovine 20. stoljeća.
 
Želim reći da je Drugi svjetski rat davno završen. Svi smo već umorni slušati o tome. Ako se želi dobro Hrvatskoj, onda bi svakako taj dio povijesti i onaj nakon rata trebalo prepustiti ozbiljnim povjesničarima, a nikako ne manipulatorima povijesnim činjenicama.
 
 
U Hrvatskoj nema ekstremizma

 
Nema normalnoga čovjeka u Hrvatskoj koji ne osuđuje fašizam i nacizam i sve zločine koji su se u tom ratu i nakon rata dogodili.
 
U današnjoj modernoj Hrvatskoj nema nikakva ekstremizma, kao u nekim zemljama koje su spremne ponekad pokazivati prstom na Hrvatsku.
 
A ako se ponekad na nekim sportskim ili zabavnim priredbama tu i tamo pojavi neki znak iz tog vremena, nije riječ o nostalgiji, nego o revoltu pojedinih mladih prema starijima koji ih uporno vraćaju u prošlost, jer svaka akcija izaziva reakciju.
 
S jedne strane imamo pojedince koji ne vole Hrvatsku i uporno prizivaju aveti prošlosti, pa i kad ih nema, spremni su svjedočiti da još uvijek postoje ili su ih spremni izmisliti. Čudim se što mediji takvima uopće daju prostora.
 
S druge strane, postoje pojedinci koji isticanjem znakovlja sramotne prošlosti misle da je to pravi način pokazivanja ljubavi prema Domovini, što je velika zabluda koja upravo koristi onima prije spomenutima koji mrze Hrvatsku i sve što je hrvatsko.
 
 
U školama se ne mogu učiti dvije povijesti
 
U školama se ne mogu učiti dvije povijesti, odnosno dvije istine, jer kako je povijest samo jedna, tako je i samo jedna moguća istina. Mladi imaju pravo znati istinu i ne smijemo im je uskraćivati, jer u protivnom činimo sebi medvjeđu uslugu.
 
Stječe se dojam kao da netko koristeći medije namjerno provocira, izaziva i vraća Hrvate u povijest da se bave sami sa sobom te im tako ne dopušta napredak.
 
Mislim da su mlađi pametniji od starijih i da neće nasjesti tom provociranju, a da će mladima mediji u tome pomoći ignorirajući nepotrebno.
 
Većina je u Hrvatskoj rođena nakon Drugog svjetskog rata, pa bi bilo logično i važnije više istraživati uzroke i posljedice Domovinskog rata, a svakako i sam taj rat, jer obranom domovine nastala je Republika Hrvatska.


No, i taj dio povijesti ponovno treba prepustiti ozbiljnim istraživačima kako se ne bi ponovili promašaji uzrokovani manipuliranjem činjenicama iz Drugog svjetskog rata.
 
 
Gledajmo u pravcu budućnosti
 
Građani Hrvatske imaju važnijih problema od ispraznog političkog nadmudrivanja. Naša nam djeca neće oprostiti ako se ne posvetimo budućnosti, jer će uvijek biti zarobljena u prošlosti zbog interesa pojedinaca željnih vlasti koji vole samo sebe.
 
S obzirom na to da se kazaljke na satu nezaustavljivo pomiču unaprijed a ne unatrag, i zbog ljubavi prema Domovini i onima koji će tek doći, gledajmo u pravcu budućnosti!
 

Autor je doktor znanosti, doživotni član Vojno-pomorskog instituta SAD-a

Povezani članci

Who's Online

We have 173 guests and no members online