Studenti znaju ono što znati trebaju

Naciju je stresla vijest da diplomirani studenti, koje se zbog toga odmah strpalo na rang intelektualaca, ne znaju gdje je Stradun i tko je Sarkozy. Otkud pravo na takvo čuđenje arbitrarnom neznanju ako se cijelo društvo svojski srozalo u zabavne vode? Zašto bi se ova situacija trebala shvaćati ozbiljno? Sve to ide u rok Big Brother službe. Studenti znaju jako dobro gdje žive, da im treba bilo kakav diplomski papir jer za posao odlučuju veze i šefovi koji ne znaju ni da je Sarkozy političar... Ne bi to bilo toliko za podsmijeh da ne postoji nadsmijeh političke elite koja se busa da je njen obrazovni sustav ne samo najbolji na Balkanu, nego i u svijetu, piše Danko Plevnik, istaknuti kolumnist Slobodne Dalmacije ...

DANKO PLEVNIK:

Studenti znaju ono što znati trebaju

Studenti znaju jako dobro gdje žive te da im treba bilo kakav diplomski papir jer za posao odlučuju veze i šefovi koji ne znaju ni da je Nicolas Sarkozy političar

Piše: Danko Plevnik
Izvor: Slobodna Dalmacija

Naciju je stresla vijest da diplomirani studenti, koje se zbog toga odmah strpalo na rang intelektualaca, ne znaju gdje je Stradun i tko je Sarkozy.

Kao turistički lijek tim se zagrebačkim studentima za sanaciju tog neznanja preporučuje mjesec dana Dubrovnika. A gdje ti je taj Dubrovnik? U koju zemlju moram otputovati? Tom logikom bi te novopečene intelektumulce trebalo poslati na mjesec dana i Sarkozyju pa bi možda primijetili da nije ruski predsjednik ili američka ministrica. Jaka stvar, kao da Sarkozy zna tko su ovi kandidati za posao pripravnika revizorsko-edukacijske tvrtke u Zagrebu, a on je čak predsjednik države. (Koje?)

Otkud pravo na takvo čuđenje arbitrarnom neznanju ako se cijelo društvo svojski srozalo u zabavne vode? Zašto bi se ova situacija trebala shvaćati ozbiljno?

Sve to ide u rok Big Brother službe.

Studenti znaju jako dobro gdje žive, da im treba bilo kakav diplomski papir jer za posao odlučuju veze i šefovi koji ne znaju ni da je Sarkozy političar.

Ne bi to bilo toliko za podsmijeh da ne postoji nadsmijeh političke elite koja se busa da je njen obrazovni sustav ne samo najbolji na Balkanu, nego i u svijetu, a model njenog "društva znanja" uzor za koji se otimaju mudraci.

Hrvatska reforma obrazovanja je uspjela do te mjere da se više nema s čim mjeriti. Jer, ako se ne zna ono što se treba znati, onda i ne može biti rupa u obrazovanju. A zapravo se radi o preživjelim pojmovima znanja.

Zašto bi se u političkom kapitalizmu, u kojem sve ovisi o domaćim političarima, moralo išta znati o stranim? Ne obrazuje se da bi se o sebi saznalo bitno, da bi se razvilo u samokritičnu osobu i kreativno mislilo, već da se utovi površinskim znanjem, kojim se doduše na TV kvizu za pola sata zaradi skoro više negoli ugledni znanstvenik za godinu.


Hijerarhija znanja

Trebalo bi povući razliku između znanja i informiranosti. Znanje je prakticiranje vrlina, sustav unapređenja osobnosti i struke, s čime se okupira cijeli život, a informiranost je skup podataka koji već sutra ne moraju značiti ništa. Sarkozy će za dvadeset godina biti zanimljiv samo političkim povjesničarima. Tko danas zna za Aristidea Brianda, a bio je nobelovac?

Nije problem neznanje, ono je beskonačno, već kako odrediti hijerarhiju znanja, važnost onoga što treba usvajati kao relevantno znanje?

Teško je graditi demokraciju bez političkog znanja

Do sada su se neuspjesi te gradnje tumačili neobrazovanošću populacije, budući da je jedva sedam posto građana steklo visoku stručnu spremu. Ovi rezultati o Sarkozyju govore da je srušen i taj narcistički mit o visokoobrazovanima. "Intelektualci" nisu ništa potkovaniji od pučkoškolaca i srednjoškolaca.

Dapače, tko je će biti obavješteniji, ne ovisi toliko o školskoj spremi, koliko o svakodnevnom praćenju vijesti. Tko ne uhodi medije, teško da će imati pojma o svakodnevici.

Ali što su mediji? To je vrlo važno pitanje! Za tradicionalne moderne čitaoce i gledaoce mediji su novine, radio i televizija, za postmoderne su to internetski portali, forumi, blogovi. Razlika je bitna.

Stari mediji pružaju okvir određene sume i stupnja relevantnih informacija, koje su prošle kakvu takvu verifikaciju, dok novi mediji ažuriraju apsurdne tračeve čiji se sukus odnosi na lifestyle, seks, modu, glamur, gdje bi Sarkozy mogao biti detektiran tek kao suprug glazbene manekenke Carle Bruni, koja je bila u vezi s Mickom Jeggerom, Ericom Claptonom ...


Konsenzus o znanju

Mlada se populacija slizala s mobitelima, iPodovima, PC-ji-ma, navikla da informacija ne može biti veća od nekoliko rečenica ili riječi, a i znanje također. Odgojena u komercijalizmu, koji podilazi njihovim egzistencijalnim strastima, i nepismena i pismena mladež gubi potrebu za zajedničkom slikom svijeta i zajedničkom društvenošću.

Ona izabire svoju mikrosliku svijeta i svoju društvenu mikroskupinu koja ima svoje toteme vrijednosti. Želi sama otkriti Stradun.

Jedan američki student mi je pričao da je na Googlu Earth otkrio uvalu u Istri koje nije bilo ni na karti niti ju je nudila turistička agencija pa je iz Venecije s kolegama u njoj proveo godišnji.

Ipak, budući da žive u istom svijetu, suvremenici bi morali pronaći konsenzus o znanju koje ih povezuje u vremenu ma kako pluralnih, ali ipak još uvijek ljudskih vrijednosti. U tom smislu, raširenost i nasumičnost novih medija ne ostvaruje onu opću kohezivnu ulogu koju su imali stari mediji.

Iako pitanje što je prava stvarnost može imati bezbroj filozofskih implikacija, i dalje se vjeruje da navika čitanja novina i knjiga pruža više od neuroze pretraživanja interneta.

Možda i radi toga što su ti stari mediji ograničeniji formatom, dok su novi mediji kvantitativno bezgranični.

Takvo prepuštanje svemiru podataka o bitnom i nebitnom vodi u situaciju da mladi znaju sve o You Tubeu i Facebooku, Twitteru i Orkutu, a ništa o svojim roditeljima ili rođacima, niti ih zanima išta socijalno stvarno.

U tu je svrhu Sarkozy donio odluku da će njegova vlada pretplatiti svakog osamnaestogodišnjaka na novine po njegovoj želji kako bi stekao navadu čitanja. A time i lakši put u davež tzv. objektivne stvarnosti. Očito je da se ne može bez milosti hostije ili kako je Antun Šoljan prepjevao Ezru Pounda: "Imamo Štampu mjesto hostije, Izbore mjesto cirkumcizije."

Da ostanemo humano bliski, morali bismo konzumirati neku kvotu neophodno zajedničkog znanja.

 

Povezani članci

Who's Online

We have 211 guests and no members online