Sami sebe zaplićemo

Hrvati su tijekom svoje duge povijesti imali razne oblike svoje države i uvijek su završavali u nečijem ropstvu s manjom ili većom samostalnošću. Uskoro ćemo, hvala Bogu, slaviti 20. godišnjicu naše prve međunarodno priznate i samostalne države Hrvatske, nakon 13 stoljeća borbi i žrtava za taj ideal. No puk vičan tomu da živi u diktaturi ili podjarmljen tuđinu, slabo se snalazi u demokraciji. Oslobođen stega, tumara slobodom koristeći naučene klišeje... Industrija i izvoz? Koja industrija i što izvoziti na prezasićena tržišta vrhunskom robom? Loša roba se može izvoziti, ali po bagatelnim cijenama, praktički s gubitkom. Sada su, eto, na redu brodogradilišta i svi mi duboko suosjećamo s njihovom sudbinom, no jedno se ipak moralo uzeti u obzir: raditi izvrsno sa stalnim gubicima neodrživo je... Sve domaće vijesti u nas počinju crno, depresivno, kao da smo među one tri milijarde ljudi koji žive s dva dolara na dan. Kao da se jedva dočeka štogod tužno ili kakvo poskupljenje koje se zbiva u cijelom svijetu, da se to urbi et orbi melje danima...

 Sami sebe zaplićemo
 
Mi smo na naša brodogradilišta bili ponosni kad god bismo ugledali koji novi brod koji je porinut u more. Naši su brodovi znak izvrsnosti naših konstruktora i izvođača. Jedno se ipak moralo uzeti u obzir: raditi izvrsno sa stalnim gubicima neodrživo je
 
Piše: Duško Miličić / Vjesnik
Izvor: Vjesnik

 
Puk vičan tomu da živi u diktaturi ili podjarmljen tuđinu, slabo se snalazi u demokraciji. Oslobođen stega, tumara slobodom koristeći naučene klišeje. Primjerice, ako je bio školovan do razine općinskog pisara, a to je mjesto bilo uvijek pripijeno uz vlast, bilo je sigurno razmjerno poslušnosti i zakrpama na laktovima, u demokraciji njegova važnost nestaje i naravno, on je nezadovoljnik. Parafraza je to koja se odnosi na niz sličnosti u cjelokupnoj društvenoj sferi.
 
I mnoge su tvornice doživjele sličnu sudbinu, ne samo zbog rata i pretvorbe koju ne branim, nego i zbog apsolutne nekonkurentnosti na svjetskom tržištu. Ako toga nismo svjesni, onda si sami lažemo.
 
Nas su u socijalističkim školama učili da će moderna tehnologija osloboditi radnike teškog i dugotrajnog rada, da će raditi skraćeno. Skraćenjem radnog vremena smanjuje se opseg proizvodnje unatoč tome što je ubrzan i lakši. Cilj onih koji investiraju u modernizaciju je amortizacija toga što prije, a onda i profit.
 
To može izgledati nepravedno, ali svatko tko tako misli neka pronađe drukčije investitore, one koji će ulagati svoj novac samo radi dobrobiti radnika.
 
U gimnaziji mi je neki profesor Letica ostao u sjećanju po izmišljenom narodu na Himalaji, gdje je bilo sve idealno. Prema tomu, sve priče i komentari koji traže u svemu najbolje, nikad ne nude svoje prijedloge kako to ostvariti.
 

Koja industrija i što izvoziti?
 
Industrija i izvoz? Koja industrija i što izvoziti na prezasićena tržišta vrhunskom robom? Loša roba se može izvoziti, ali po bagatelnim cijenama, praktički s gubitkom.
 
Sada su, eto, na redu brodogradilišta i svi mi duboko suosjećamo s njihovom sudbinom. Mi smo na njih bili ponosni kad god bismo ugledali koji novi brod koji je porinut u more ili, što je još važnije reći, ponosni smo na stotine naših brodova koji stabilno plove svim morima. Naši su brodovi znak izvrsnosti naših konstruktora i izvođača. Jedno se ipak moralo uzeti u obzir: raditi izvrsno sa stalnim gubicima neodrživo je.
 
Znači da su i bez obzira na Europsku uniju potrebne veće novčane injekcije u modernizaciju, organizaciju, ali i u veću radnu učinkovitost.
 
Što znači primjedba da su brodogradilišta na najljepšim dijelovima naše obale? Samo to da se nije mislilo na to kada su se gradila, jer tada je turizam na hrvatskom Jadranu bio sporedan.
 
Naravno da na tako lijepoj i velikoj obali i otocima nije nikomu prioritetno uklanjanje golemih pogona, uništen okoliš oko njih, da bi sagradio hotele s pet zvjezdica.
 

Jurišanje na Markov trg
 
Sindikati preslikavaju svoju ulogu iz davnih dana u SAD-u kad je, recimo, sindikat prijevoznika drmao vladom. Došavši puno kasnije, naši pokušavaju slično. Oni bi »događanje naroda« uz podršku studenata, koji s tim nemaju veze. To su već destabilizirajući pokušaji iza kojih, moguće, netko stoji.
 
Oni bi jurišali na Markov trg gdje su zakonom zabranjene demonstracije, ali i manifestacije. Zaboravljaju da su tamo dulje od mjesec dana »logorovali« bivši policajci, i to u kapelici crkve Sv. Marka, da su Sljemenovi mesari tamo »buhu klali« danima, razapinjali šatore...
 
Najprije, Markov trg je najuža povijesna jezgra grada Zagreba koju svakodnevno posjećuju turisti, a drugo, tamo nema javnih WC-a i, napokon, tamo su najvažnije državne ustanove u kojima se mora raditi u miru. Premijer i članovi Vlade ne moraju biti tamo, ali službenici moraju.
 
Koja je onda važnost prosvjeda baš na tom trgu? Mi građani grada Zagreba, koji podržavamo svaki opravdani prosvjed kao demokratsko dostignuće, ne pristajemo na devastaciju ama baš svega što sindikalisti zamisle, a da pritom ni za što ne odgovaraju.
 

Crno-bijeli sindikalni svijet
 Prosvjedi
Utjecaj sindikata i poglavito medija, koji to začine na poznat nam način, stalno se utječe pod socijalističku potku, a da nikad ne kaže istinu: imali ste svi radna mjesta, radili ne radili, išli ste na bolovanja kad god je doma trebalo kopati ili brati, direktori su s cijelim obiteljima boravili u toplicama na račun socijalnoga, tko je imao "fiću" bio je gospodin drug, a tek "ladu"...
 
Zaboravili ste na nestašice mesa, zabrane uvoza kave, na vožnju par-nepar, na bonove za 20 litara benzina na mjesec, na Ponte Rosso u Trstu, gdje ste 'bofl' kupovali pod zlato te kad su vas ponižavali na prijelazu granice i globili vas i za taj 'bofl', na nestašicu deterdženata, struje, tekstila...

 
Pretjerali smo i sada ne želimo vidjeti posljedice koje smo si sami dobrim dijelom priredili.
 

Crnilo u medijima
 
Sve domaće vijesti u nas počinju crno, depresivno, kao da smo među one tri milijarde ljudi koji žive s dva dolara na dan. Kao da se jedva dočeka štogod tužno ili kakvo poskupljenje koje se zbiva u cijelom svijetu, da se to urbi et orbi melje danima.
 
Svaka mala stvar je "udar po džepu", ali nije mobitel, nije automobil, nije skijanje, nije doček Nove godine u inozemstvu, a nije ni štednja građana smanjena, nego je znatnije povećana.
 
Svi bi željeli živjeti bolje i to nije čudno, ali nitko ne želi vidjeti kako se počelo živjeti vani. Nije sve u visini plaće koja, kada se pretvori u kune, izgleda bajno, jer pola te bajne plaće ode za stanarinu, a i sve ostale su usluge znatno skuplje. Hrana i jest i nije, i zato je ona nama veći postotak troška.
 
Ako govorimo uvijek i stalno o građanima s niskim primanjima, o nezaposlenima, o umirovljenicima nižih kategorija, onda doista slika jest takva, ali kroz istu prizmu treba gledati i stanje u najrazvijenijim zemljama svijeta koje zna biti mnogo gore i onda bismo imali objektivni prikaz stvarnog života u našoj zemlji.
 
Nama je čudno, nama je neprihvatljivo, da su neki ljudi u nas postali milijunaši preko noći i to je ono što smeta i stvara osjećaj nemoći i bijede. Za nas je to i nagli prijelaz iz vremena u kojima smo naoko trebali svi biti jednaki, ali nismo. No, bilo je prikriveno, nije bilo javno. I nije bilo u današnjem opsegu.
 

Vježbanje demokracije
 
Najvažnije ipak treba jednom zauvijek zapamtiti. Ja to nemam običaj umatati u filozofske oblatne i zato kažem jasno. Hrvati su tijekom svoje duge povijesti imali razne oblike svoje države i uvijek su završavali u nečijem ropstvu s manjom ili većom samostalnošću.
 
Uskoro ćemo, hvala Bogu, slaviti 20. godišnjicu naše prve međunarodno priznate i samostalne države Hrvatske, nakon 13 stoljeća borbi i žrtava za taj ideal.
 
Hrvati koji to još ne razumiju, ili ne žele razumjeti iz raznih svojih političkih lutanja, poput bolesti su u našem zajedničkom tijelu, u državi Hrvatskoj.
Dopuštaju da ih razni manipulanti iz bogtepitaj kojih razloga destabiliziraju i odvlače od svojih jedinih svetinja.
 
Jedna mi novinarka nedavno reče: "Ti još stojiš na barikadi", a jedna prijateljica: "Nikad nisi i nikad nemoj mijenjati svoj karakter". Obećavam i jedno i drugo.
 
Zar nije prozirno kada se uopće ili malo spominje kriza u SAD-u, Njemačkoj i Mađarskoj, koja je spašena s 25 milijardi eura EU-a, a Hrvatsku se, koju kriza tek dotiče, proskribira kao nesposobnu, pokradenu, upropaštenu, te se uporno traži "događanje naroda" ne bi li "oni" došli na vlast.
 
A oni su, valjda, alkemičari koji će kamen pretvoriti u zlato?

Povezani članci

Who's Online

We have 211 guests and no members online