Pet razloga zašto se Europa raspada

raspada li se ujedinjena Europa?Rijetko je kad u prošlosti europski projekt bio toliko preispitivan, a europski problemi toliko izloženi pogledu javnosti. Svakim danom, osjećaj da Europa puca po šavovima postaje realniji i opravdaniji. Može li se projekt ujedinjene Europe raspasti? Odgovor je očigledan: da, naravno da može. Europska unija je ljudska tvorevina, a ne neki monolit. Dok je budućnost eurozone neizvjesna a arapski svijet ključa, europski lideri kroje politiku prema rezultatima anketa i izbornih procesa, trudeći se svim sredstvima da se održe na vlasti, čak i ako to uništava Europu, za čiju je izgradnju mnogo toga žrtvovano... Jose Ignacio Torreblanca na stranicama španjolskog dnevnika El Pais analizira događaje i trendove te piše o "pet razloga zašto se Europa raspada". Pročitajte ..


EUROPROBLEMI

Pet razloga zašto se Europa raspada

Piše: Jose Ignacio Torreblanca / El Pais
"Five reasons why Europe is cracking" / El Pais
Prijevod: Ivica Pavlović


Danska je ponovo uvela graničnu kontrolu, uz populističko opravdanje kontrole kriminala. Ovim potezom, zemlja koja je nekad bila uzor demokracije, tolerancije i socijalne pravde, stala je na čelo Europe po strahu i ksenofobiji.

eu parlamentZa to vrijeme, Grčka već duže od godinu dana stoji na rubu provalije, i malo je europskih vlada koje se brinu zbog mogućnosti da ona napusti eurozonu - pojedine vlade čak potajno navijaju protiv nje.

Finska se bacila u zagrljaj ksenofobičnog populizma i, prateći Slovačku, odbila da financira spašavanje Portugala. Dok se izbori bliže, Francuska i Italija zloupotrebljavaju pobunu u Tunisu za ograničavanje slobode kretanja ljudi unutar Europske unije.

Njemačka, nezadovoljna što mora da se nosi sa krizom eura dok traju pokrajinski izbori, suprotstavila se Francuskoj i Velikoj Britaniji u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, ignorirajući krizu u Libiji i podrivajući desetogodišnju europsku sigurnosnu politiku.

Dok je budućnost eura neizvjesna a arapski svijet ključa, europski lideri kroje politiku prema rezultatima anketa i izbornih procesa, trudeći se svim sredstvima da se održe na vlasti, čak i ako to uništava Europu, za čiju je izgradnju mnogo toga žrtvovano.

Rijetko je kad u prošlosti europski projekat bio toliko preispitivan, a europski problemi toliko izloženi pogledu javnosti. Izgleda da danas svaka europska zemlja ima jednu veliku ksenofobičnu stranku.

Postoje četiri kategorije po kojima se Europa razdvaja: njene vrijednosti, euro, vanjska politika i vodstvo. Ako ne dođe do radikalne promjene, proces integracije mogao bi se urušiti, što bi dovelo u pitanje budućnost Europe kao ekonomskog i politički relevantnog čimbenika.

 

1. Projekt bez goriva

Ova kriza nije ni kratkotrajna ni privremena: ne prolazimo kroz tešku epizodu, niti smo žrtve neopravdanog pesimizma. Da bismo shvatili opasnost koja prijeti projektu europskih integracija, trebamo samo pogledati deset godina unatrag. Kontrast sa današnjom situacijom je očigledan.

Nakon uvođenja eura, prvog sječnja 1999, Europska unija je odobrila Lisabonsku strategiju, koja je obećavala da će od unije napraviti najdinamičniju, najkonkurentniju i najodrživiju svjetsku ekonomiju.

Europski blok se također obavezao na proširenje sloboda, sigurnosti i pravde, uvodeći europske integracije u područja poput policije, pravosuđa i imigracije, koje su do tada bile na marginama projekta ujedinjene Europe.

Da bi politička unija postala značajan globalni faktor u 21. stoljeću, pokrenut je proces nacrta Europskog ustava.

Deset godina poslije ovaj fantastičan popis uspjeha i optimističnih obećanja doveden je u pitanje: umesto uspješne i otvorene Europe koju smo si jedni drugima obećali, dobili smo Europu koja je, uprkos proširenju, sužena.

Uprkos euru, Europa je postala egoistična i nesolidarna, i prestala je vjerovati u svoje vrijednosti i prakticirati ih, zatvarajući se tako u strahu od vanjskog svijeta i brigama o gubitku identiteta.

HR i Europa

Mnogi žale zbog proširenja i ne žele ni čuti za nastavak tog procesa; nisu zainteresirani za ispunjavanje svojih obećanja o članstvu Turske, nisu sposobni čak ni za razmatranje priključenja balkanskih zemalja.

Preko dvadeset godina, koliko je prošlo od pada Berlinskog zida, bilo je sasvim dovoljno da se Europa zaokruži, i iznutra i izvana.

Ali realnost je sasvim drugačija: poslje proširenja, govorimo o zamoru; posle neuspješnog ustavnog procesa, vidimo oprez oko političke integracije; poslije krize eura, slušamo priče o ekonomskoj i financijskoj iscrpljenosti.

Nakon desetogodišnjih institucionalnih reformi i institucionalne introspekcije, Lisabonski sporazum, koji je trebao spasiti Europu od paralize i uvesti je u 21. stoljeće, danas je jedva poznat, dok su njegovi uspjesi nevidljivi.

 

2. Kriza vrijednosti i politička kratkovidost

Prije skoro tri godine, dim koji se dizao iznad zapaljenih romskih kampova u Italiji upozoravao je na ono što će usljediti. Od tada, od izbora do izbora, ksenofobične sile postižu sve veći uspjeh u novim zemljama (Švedska, Finska, Velika Britanija i Mađarska) i konsolidiraju se u državama gde su već bile prisutne (Italija, Francuska, Nizozemska, Danska).

Poput raka, zahvataju politički diskurs i program u svim državama, pooštravajući graničnu kontrolu, namećući ograničenja imigracije, otežavajući okupljanja obitelji i spriječavajući pristup socijalnim, zdravstvenim i obrazovnim službama.

Što je još gore, poput Thila Sarazina u Njemačkoj, neki su prešli granicu ksenofobije i prepustili se otvoreno rasističkom diskursu o inferiornoj inteligenciji muslimana, podsećajući nas na to da su nacisti nazivali Židove, crnce i Slavene "untermenschen" (nižim ljudskim bićima).

Rezultat je da se danas, u vrtlogu ekonomske krize, vrijednosti tolerancije i otvorenosti, koje su izgradile naše najvažnije naslijeđe, dovode u sumnju, ili čak izvrću.

europaStrah od stranaca je iznenađujući, budući da ne možemo sve europske probleme svaliti na imigrante. U stvari, upravo je obrnuto. Uz moralno samoubojstvo koje su nam donijeli dominantni stavovi o imigraciji u skoro čitavoj Europi, ukoliko se demografski trend ne promjeni, Europljani će počiniti i ekonomsko samoubojstvo.

Sa sadašnjom stopom nataliteta, radno sposobna populacija će se smanjivati, dok će socijalni troškovi održavanja sve starijeg i ovisnijeg stanovništva rasti.

Europa se treba ugledati na SAD, koje su uspjele integrirati imigrante iz svih krajeva svijeta, što nije samo koristilo imigrantima nego i čitavoj zemlji. Međutim, Europa je odabrala stvaranje lažnog problema i oko njega gradi rješenja koja će samo ubrzati njen pad.

Budući da su ograničeni i glupi, rasisti i ksenofobi mnogima djeluju neozbiljno. Međutim, njihova sposobnost da utječu na tradicionalne političke stranke je velika, i sve više raste. Svaki put kad neko od njih dođe na vlast u nekoj od članica, njihov rasistički i antieuropski program sukobljava se sa europskim institucijama.

Da bi to sprječile, ostale države bi se trebale pozvati na sporazume i sankcionirati ksenofobične i autoritarne režime, isto onako kako žele da se sankcioniraju države koje se ne drže propisa o budžetskom deficitu.

Ali nažalost, mlaki odgovori europskih institucija i vlada na protjerivanje rumunjskih Roma iz Francuske, slobodu tiska u Mađarskoj ili maltretiranje imigranata u Italiji, govore nam da od njih ne možemo mnogo očekivati kada je u pitanju zauzimanje čvrstog stava prema drugim vladama.

prosvjedi u španjolskoj

 

3. Kraj solidarnosti

Kažu da je za to odgovorna ekonomska kriza, ali to nije sasvim točno. Glavni rizik za europski projekt ne potječe iz same krize: Europa je i prije toga doživljavala krize, iz kojih je izlazila snažnija. Dakle, uzrok problema treba tražiti drugdje: u nepomirljivim tumačenjima toga kako smo ušli u europsku krizu i kako da iz nje izađemo.

Za neke, prvenstveno Nijemce, kriza je posljedica fiskalne neodgovornosti nekih članica. Rješenje je, kako iz toga sljedi, da se te države jednostavno usklade s postojećim mjerama štednje, koje su sada pojačane. To rješenje se predlaže uz moralizatorsko popovanje, kao da deficit ili suficit neke države oslikava moralnu superiornost ili inferiornost čitave grupe ljudi.

Mnogi priželjkuju Europu na dva kolosjeka, podjeljenu ne prema zaslugama, već prema kulturnim i vjerskim stereotipima: u prvoj kategoriji bili bi čestiti štedljivci protestantske vjeroispovjesti; u drugoj, rasipni katolici kojima se ne može vjerovati i koji se moraju držati na oku, ili koje treba, ako već tako mora biti, izbaciti na ulicu.

Umjesto jačanja zajednice, dobili smo podjelu na pobjednike i gubitnike, gde neki zloupotrebljavaju trenutnu situaciju za nametanje svog ekonomskog modela drugima, kao da su sve zemlje u istom položaju i mogu da funkcioniraju po istim pravilima.

Ako se ovako nastavi, Europska unija će za mnoge Europljane postati ono što je MMF bio u azijskim i latinoameričkim državama osamdesetih i devedesetih: oruđe za nametanje ekonomske ideologije bez ikakvog legitimiteta, ali koja se sluša jer nema alternative.

Možda će ovo uspjeti, ali Europa više neće biti politički, ekonomski i socijalni projekt, već samo regulatorno tijelo zaduženo za nadgledanje makroekonomske stabilnosti, pogođeno ozbiljnim demokratskim i identitetskim deficitom.

 

4. Odsutni iz svijeta

Više od godinu dana nakon stupanja na snagu Lisabonskog sporazuma, koji nam je obećavao novu i efikasniju vanjsku politiku, paraliza europske vanjske politike je kompletna.

europaOdgovor na arapsku revoluciju bio je, nesumnjivo, kap koja je prelila čašu. Europa je desetljećima, štiteći svoje interese oko imigracije, energetike i sigurnosti, podržavala o(p)stanak na vlasti autoritarnih i korumpiranih režima, najčešće okrećući glavu od promoviranja demokratskih vrijednosti i poštovanja ljudskih prava.

Ali kada su ljudi iz te regije, bez pomoći iz inozemstva, konačno preuzeli sudbinu u svoje ruke, odgovor Europe bio je spor, plašljiv i ljen. Činilo se da su europski lideri mnogo više zainteresirani za zaštitu svojih ekonomskih interesa i kontrolu imigracije nego za podršku demokratskim promjenama.

Ovdje se, opet, očituje kratkovidost, jer ukoliko arapske revolucije uspiju, ekonomske dividende demokracije bile bi toliko velike da bi zasjenile svaku kalkulaciju o cijeni nemira.

Istina je da je Europa izbjegla ponor u koji bi upala da je dopustila Gadafiju da zauzme Bengazi. To bi europski sat vratilo u vrijeme Srebrenice i pokrenulo bi nepopravljivu moralnu i političku krizu.

Ali hajde da se ne zavaravamo. U libijskoj krizi, kao i u europskoj, može se još mnogo toga učiniti: uz postizanje mira i sprečavanje Gadafija da ostane na vlasti, Europa bi trebala povrati kredibilitet svog vojnog kapaciteta, koji je doveden u pitanje, kao i kredibilitet svojih sigurnosnih i vanjskopolitičkih institucija, koje su ponižene.

Da se Arapsko proljeće završilo brzo i sretno, europski nedostaci ostali bi neprimjećeni. Ali ukoliko je pred nama, kao što se čini da jest, trnovit put k demokraciji, popločan djelimičnim pobjedama i porazima, sa mnogo nestabilnosti i nesigurnosti - Europa će se podjeliti, biće nesposobna za bilo kakvu vrstu vanjskog utjecaja, i postati će irelevantna u svijetu.

 

5. Pobuna elita

Godinama je europski projekt napredovao oslanjajući se na prešutni sporazum građana i elita oko koristi od procesa integracije. Ovaj konsenzus je sada podjeljen na dva dijela. S jedne strane, građani su povukli bjanko podršku europskim institucijama, zaduženim da njima upravljaju "za narod, ali bez naroda".

Vremenom je proces integracije dirnuo u najosjetljivije točke nacionalnog identiteta, naročito po pitanju socijalne države i socijalne politike. Ekonomski, liberalni i deregulatorni karakter izgradnje Europe ispolitizirao je projekt za koji se ranije mislilo da je najbolje da bude prepušten stručnjacima i birokratima.

Ali pored pobune masa, još više iznenađuje pojava svojevrsne "pobune elita".

Možda je Njemačka najočigledniji primjer ovog procesa. Prema nekim istraživanjima, 63% Njemaca prestalo je vjerovati u Europu, a 53% njih više ne vidi budućnost Njemačke u okviru tog bloka.

Za elitu, stvari nisu bitno drugčije: dok izvoz u Kinu prijeti premašiti izvoz u Francusku, južni se dio Europe smatra kočnicom rasta. Sjećanje na europske ideale nestalo je sa smijenom generacija: samo je 38 od sadašnjih 662 poslanika u parlamentu bilo tu 1989.

Nema sumnje da imamo posla sa novom Njemačkom. Zbog težine i značaja te zemlje, svaka promjena u Njemačkoj snažno će se odraziti na europsku izgradnju. A budući da je nedostatak povjerenja u Europsku uniju nova ključna karakteristika Njemačke, ona zrači nepoverenjem umjesto poverenja, što je činila u prošlosti.

 

Epilog

Svakim danom, osjećaj da Europa puca po šavovima postaje realniji i opravdaniji. Može li se Europa raspasti? Odgovor je očigledan: da, naravno da može. Na kraju krajeva, Europska unija je ljudska tvorevina, a ne nebesko tijelo. To što je neophodna i korisna opravdava njeno postojanje, ali neće spriječiti njen nestanak.

Kao što je niz povoljnih okolnosti doveo do riskantnog pokretanja ovog velikog projekta, nova serija nepovoljnih okolnosti vrlo lako bi mogla da ga sruši, naročito ako oni koji su zaduženi za njegovo očuvanje izbjegavaju svoje dužnosti.

Mnogi predani proeuropljani svijesni su da je opasnost od raspada Europe vrlo realna, i zabrinuti su zbog toga. Međutim, istovremeno se boje da bi raspirivanje pesimizma ovakvim upozorenjima moglo da ubrza raspad. Ali ako svakodnevno svijedočimo tome da političari, koji beskrupulozno podstiču strahove građana, gaze crvene linije pristojnosti i vrijednosti, ne možemo stalno da okrećemo glavu.

Kada vidimo jasne ideje i odlučnost s kojom antieuropljani pristupaju svom zadatku, teško je povjerovati da će puki optimizam biti dovoljan da obrani Euvropu od duhova tvrdoglavosti, egoizma i ksenofobije koji je sada opsjedaju. Bez jednake odlučnosti i jasno postavljenih ideja s druge strane, ujedinjena Europa će propasti.

Povezani članci

Who's Online

We have 637 guests and no members online