DUGI RAT

Momčilo Popadić (Blato, 25. ožujka 1947. − Split, 20. studenog 1990.) spada u red onih pisaca kojih se valja s vremena na vrijeme, uvijek s nekim razlogom, ali i bez njega, prisjetiti, makar u onim trenucima kad poslušamo neku od njegovih uistinu antologijskih uglazbljenih pjesama (“Oprosti mi, pape”, “Ča je život vengo fantažija”, “Skitnica”, “Ne budi me, mati”, “Tonka”, “Da mi je biti morski pas”, “Na dnu dobrog mora”, “Svoju zvizdu slidin”, “Košulja plava”, “Mornareva žena”, “Balada o glumcu”, “Nemaš više vremena za mene”, “Šijavica”, “Ne znam koji vjetar puše”, “Ključ je ispod otirača”...)... Njegov prijatelj i kolega Jakša Fiamengo u Slobodnoj je zapisao par redaka o novinaru, putniku i poeti ...

PROŠLO JE 19 GODINA OD POPOVE SMRTI

Momčilo Popadić

Pjesnik na laku dobu

Piše: Jakša Fiamengo / Slobodna Dalmacija
Izvor: Slobodna Dalmacija

Momčilo Popadić (Blato, 25. ožujka 1947. − Split, 20. studenog 1990.) spada u red onih pisaca kojih se valja s vremena na vrijeme, uvijek s nekim razlogom, ali i bez njega, prisjetiti, makar u onim trenucima kad poslušamo neku od njegovih uistinu antologijskih uglazbljenih pjesama (“Oprosti mi, pape”, “Ča je život vengo fantažija”, “Skitnica”, “Ne budi me, mati”, “Tonka”, “Da mi je biti morski pas”, “Na dnu dobrog mora”, “Svoju zvizdu slidin”, “Košulja plava”, “Mornareva žena”, “Balada o glumcu”, “Nemaš više vremena za mene”, “Šijavica”, “Ne znam koji vjetar puše”, “Ključ je ispod otirača”...).

I danas osjetimo u njima ono isto bogatstvo života, snažan pečat podneblja, predanost zavičajnim vedutama i sudbinama, pučkom pravorijeku izdignutom na razinu općih profetskih iskaza, koje su ostavile neizbrisiv trag u poklonicima dalmatinske šansone, pjevane poezije, koja ne napušta poetske razloge, a lijepo ih je čuti kako trepere u vokalima Olivera, Novih fosila, Metka, Meri Cetinić, Jasne Zlokić i drugih, a skladali su ih Runjić, Dujmić, Boban i još mnogi. Prerano je otišao, nije imao ni 44 godine, ali ostavio je dovoljno da ga pamtimo.

Opjevavanje zavičaja

Pišući često o njemu (a imao sam i dovoljno razloga ne samo zato što je bio uistinu vrstan pjesnik, nego i stoga što, barem meni, nije nevažna činjenica da smo drugovali i da smo 1966. godine, dakle, prije 43 godine, objavili zajedničku knjigu pjesama “Stepenište”, koja je i meni i njemu bila prva u opusu, a i neke smo poslije pjevane pjesme zajedno potpisali) uvijek sam isticao hedonizam njegova pisanja, kao i činjenicu da je Pope pisao jednako kao što je i živio, da mu je poezija bila što i disanje, da je živio za pisanje i od pisanja.

Njegovo pjesništvo kao da je odredio već sam naslov prve zbirke (njegov dio “Stepeništa”) — “Glasno doba godine”, ali, ma koliko njegovo pjesništvo bilo glasno i otvoreno, veselo i puno svjetlosti, nije isključivalo ni trpku sjetu, nokturna, lamenta, balade, sjene.

U svakom pogledu, Popadićevo pjesništvo jest opjevavanje zavičaja, osunčanoga mediteranskog, korčulanskog, blajskog krajolika, kao i onog u Prigradici, u kojima treperi bogati život, čudesno djetinjstvo, radost življenja, uspravni ljudi, obični susretaji, osjećanje tla i pripadajuće mu flore i faune, vjernost tradicijama, poštovanje velikog u malom, gomile, uvale...

Neke smo pjesme pisali “četveroručno“ i zajedno ih potpisivali, i u tim zajedničkim “istupima“ iskazivao se kao vješt versifikator, vrstan narator, pjesnik sjajnog refleksa s bogatom imaginacijom, upečatljivom slikovitošću prizora, minijaturnih opažaja...

U poeziji se iskazivao kao istinski meštar minijaturnih zapažanja, pretvaranja vidljivog u apstraktno, pejzaža u raspoloženja, ulice u intimu, stvarnog u krilati ugođaj...

Novinar, putnik i poet

Pamte ga kao pjesnika, i to onog “na laku dobu“ (“Slobodna” je 2003. sabrala njegovu skladanu poeziju u knjizi “Šankconijer”), ali Pope je i
inače bio vrstan pjesnik, čije su pjesme ostale skupljene i u zbirkama “Igračke mutnog uma”, “Gospodin O i njegova ljubav”, “Sunce šafranove boje”, “Pučke svečanosti” i “Finski nož”.

Objavio je i knjigu proza “Živit u strpjenstvu” ili “Momo, zašto se kriviš”, prvotno objavljivanih kao reminiscentni podlistak u SD. K tomu, napisao je i nekoliko tekstova za lutke, odigranih u Zadru i Splitu.

No, za mnoge je poznat i kao vrstan novinar, osobito kao pisac reportaža, žanra u kojem se novinarstvo i književnost dodiruju i prožimlju.

Budući da je bio zakleti hedonist riječi, osim u onom formalnom žanrovskom smislu, gotovo da i nije bilo razlike u naravi njegovih tekstova, bez obzira na to je li riječ o poeziji, prozi, reportaži, crtici, bilješci, podlistku...

Uz pisanje, Popadić je obožavao putovati pa su i mnogi tekstovi nastali kao rezultat njegovih “skitnji“, pribivanja na važnim događajima i razgovorima s ljudima raznih profila i profesija koje je imao prilike sresti i s njima se družiti.

Bolest ga je prerano oduzela od života, ali ne i od onog optimističkog duhovitog traga koji je iza sebe ostavio..

 

Ča je život vengo fantažija

To je bilo ka' u priči,
Roko nije jema ništa,
Cicibela još i manje.
Ali jubav sve izliči,
on je bija anarkista
jemali su i kumpanje.

To je bilo ka' u priči,
puno jutih i friskine,
ma je isto priča prava.
Čulo se i grubi riči,
bumbilo se puno vina,
bolila je dikod glava.

Trči vrime, cvili maška,
traje jubav, pusta, siromaška.
Šaka suza, vrića smija,
ča je život vengo fantažija.

To je bilo ka' u priči,
živili su ka' golubi
i nosili svoje brime.
S puno srca, s malo riči,
goli, bosi, gladni, grubi
volili se cilo vrime.

To je bilo ka' u priči,
kad su bili puno idni
bombe, rašpe, livorvere.
I još druge strašne riči
vikali su oni bidni,
ma su prošle te nevere.

Trči vrime, cvili maška,
traje jubav, pusta, siromaška.
Šaka suza, vrića smija,
ča je život vengo fantažija.

To je bilo ka' u priči,
malo sriće, puno jada
puno zime i propuva.
Ali jubav sve izliči,
boje vengo sto balada,
boje vengo štruca kruva.

To je bilo ka' u priči,
ma ih više ovod nima
na dnu mora su gajete.
Sve beštimje, grube riči,
sve je prošlo poput dima
vrime metlon sve pomete.

Trči vrime, cvili maška,
traje jubav, pusta, siromaška.
Šaka suza, vrića smija,
ča je život vengo fantažija.