Društvo bez autoriteta

Nekoć je sve počinjalo s kućnim odgojem. Postojao je i bonton. Negdašnji vrtići i škole, osim znanja, djeci su pružali mogućnost daljnjeg odgoja i učenja kulturi ponašanja. Postojali su autoriteti! Na prvome mjestu autoritet roditelja, pa autoritet odgajatelja, nastavnika i profesora i tako kroz cijelo školovanje, u vrijeme postavljanja djece na vlastite noge. Zvalo se to formiranje čovjeka. Što je od toga danas ostalo? Gotovo ništa! Ne postoje autoriteti! Nitko nikoga ne poštuje. Nestala su mjerila vrijednosti. A svi se čude i postavljaju pitanje odakle nasilje među mladima? Odakle odjednom tolike žrtve? Ispremlaćeni, osakaćeni pa i ubijeni! Rukama maloljetnika! Raste val maloljetničke delinkvencije, objavljuju mediji. Anketna istraživanja pokazuju da stradavaju "oni koji su drukčiji, koji ne pripadaju jatu". Kojem jatu? Delinkventnom? ...

 Društvo bez autoriteta
 
Nije li maloljetnička delinkvencija odraz rasta u okružju permanentne crne kronike? Ali i odgoju u kojem ne postoji sustav vrijednosti ni poštivanje autoriteta? Ne "proizvodi" li se nasilje među mladima linijom manjeg otpora odraslih?
 
Piše: Vesna Kusin / Vjesnik
Izvor: Vjesnik

 
Tko se to bavi djecom i usađuje im kulturu općeg ponašanja?
 
Roditelji? Nisu svi idealni. Ima ih i pijanaca, i narkomana i delinkvenata, ali nisu baš svi takvi. Valjda nisu u većini. Ali većina nema vremena, ganjajući novac, posvetiti se vlastitoj djeci.
 
Nastavnici i profesori s tom istom djecom ne mogu na kraj, nego od prvih razreda u kojima se neobuzdani voze stolcima po razredu, nabacuju predmetima, remete red i mir. A nastavnik i profesor ne može ih ukoriti, ne može ih kazniti, dati im neopravdani sat, izbaciti ih iz razreda.
 
I kad pozove roditelje da ih upozori na neprimjereno ponašanje djeteta, bude proglašen krivim jer valjda maltretira đaka.
 
A ti đaci sutra vrijeđaju tog istog profesora, prijete mu, pa čak i fizički s njim obračunavaju. To su onda slučajevi. A zbroj slučajeva pokazuje kuda sve to ide. Prema anarhiji.
 
U toj anarhiji tučnjave u školi i oko škole često ostaju nezamijećene. Slučajno, ali i ne baš uvijek tako. Trebalo bi djecu kazniti. Postoji li danas kategorija kazne? Kažu često - nije primjereno jer bi se to moglo tumačiti nasiljem nad djecom. I u domu i u školi. Ali valjda postoji granica između primjerene kazne i nasilja.


Kako naučiti dijete što se smije, a što ne smije?
 
Čime je u životu okruženo? Nasiljem odraslih. U svim porama društva. Odrasta zaogrnut crnom kronikom: kriminalom i nasiljem svake vrste. Mediji, tiskani i elektronički pretvoreni su u crnu kroniku. Na taj način i društvo se neprekidno hrani tuđim zlom. Mladost odrasta u tom zlu. Prave se vrijednosti više uopće ne promoviraju.
 
Dobre vijesti ili vijesti o dobrom i pozitivnom više nisu vijesti. Dobro kao da više nikoga ne zanima. Gdje će mladost onda naučiti nešto dobro ako u cijelom sustavu samo postoji vertikala zla.
 
Nasilje vreba svuda u svakodnevnom životu, u školi, na ulici, na TV-u, u filmu, u medijima. Mladost kao da se poučava zlu. A brzo uči, pogotovo bezobrazluke koji prolaze nekažnjeno. Ako mogu drugi, što ne bi mogli i oni.
 
Je li to bahatost? Obijest? Uživanje u maltretiranju drugoga? Ma kom jatu da pripada!
 
A sve počinje (ne)kulturom ponašanja. Uči li još tko mladost kulturi ponašanja i pravim vrijednostima? I jesu li žrtve sve češće oni koji su "drukčiji" upravo po tome što su okrenuti tim nekim pravim vrijednostima?
 
Ispada da se nasilje među mladima "proizvodi" linijom manjega otpora odraslih, onih koji bi im autoritetom trebali biti primjer. Sada se osnivaju vijeća za prevenciju maloljetničke delinkvencije.
 
A onu narodnu mudrost "bolje spriječiti nego liječiti" kao da su svi zaboravili.

Povezani članci

Who's Online

We have 194 guests and no members online