Zanimljivosti..

Zaigran i lud…

zaigrano dijeteKad si dijete sve ti je dozvoljeno. Zaigranost, iskrenost, upornost, ludost, istraživanje, propitivanje… Sve su to osobine koje te kao dijete definiraju i čak štoviše, potiče te se na razvijanje tih osobina. Kao dijete nemaš briga. Znaš da će sve tvoje "probleme" (gdje su igračke, tko će te presvući, tko će te uspavati..) riješiti mama i tata. Tvoja je zadaća samo da bezbrižno koračaš kroz taj maleni i neotkriveni svijet i u tom procesu o njemu saznaješ sve više. Svakim danom odrastanja priča se lagano mijenja. Zaigranost postaje razmaženost, pažljivo se bira kada iskazati iskrenost, upornost je pozitivna u rijetkim stvarima, istraživanje je opasnije, propitivanje svega i svačega postaje bespotrebno jer prave odgovore ne dobijaš...


GDJE JE NESTALO ONO DIJETE U NAMA


Zaigran i lud...


Piše: Alen Bećirović
This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.


Svakim danom odrastanja priča se lagano mijenja. Zaigranost postaje razmaženost, pažljivo se bira kada iskazati iskrenost, upornost je pozitivna u rijetkim stvarima, istraživanje je opasnije, propitivanje svega i svačega postaje bespotrebno jer prave odgovore ne dobijaš.

Sa odrastanjem, jasno je, dolaze nove obaveze i novi zadatci koje trebaš ispunjavati.


Kralj je stvarno gol!


zaigrano dijeteZanimljivo je zapravo kako si jučer kao dijete mogao povikati: "Kralj je gol!" i za to čak biti nagrađen, a kao "ozbiljna odrasla" osoba golom kralju trebaš tepati kako ima lijepo odijelo.

Što se to toliko revolucionarno događa u vrlo kratko vrijeme? Koja je i gdje linija koja nas razdvaja od dječjeg i uvodi u svijet odraslih? I zašto je ulaskom u svijet odraslih ponašanje jednog dijeteta potpuno neprihvatljivo?

Tko nas to uči da biti odrastao znači zanemariti sve ono što si bio kao dijete? Zar je toliko strašno ako vidim da je kralj gol, to mu uistinu i reći? Zar trebam prihvatiti mišljenje onog ozbiljnog čovjeka u odijelu pored mene koji golom čovjeku pruža ruku i čestita mu na savršenom odabiru odjeće?

Što bi mi se dogodilo da uistinu, iz dubine srca, onako dječji uzviknem : "Hej ljudi! Pa ovaj čovjek je gol! U što vi gledate?".

Vjerojatno bih bio etiketiran kao problematik, kao netko tko se bori protiv vladajuće struje. Jer kralj, koliko god on gol i nezgrapan bio, ipak je kralj.


Gubim znatiželjnost...


Znači li odrastanje odustajanje od dječjih snova? Znači li to prilagođavanje situaciji koja postoji jer može biti samo gore, a za bolje se treba previše mučiti? Mora li odrastao čovjek uvijek biti pesimističan?

Kao dijete bih znatiželjno otrčao iza ugla da vidim što se tamo događa, koji novi dio svijeta mogu upoznati. Kao odrastao trebam izgubiti vremena i vremena da prije nego što saznam što je iza ugla odvažem što mi eventualna pojava koja se tamo nalazi donosi dobroga ili lošega. Ako procjenim da je više lošega, okrećem leđa i vraćam se u svoj dobro poznati brlog.

Ali zašto ne bih mogao, baš kao dijete otrčati, vidjeti pa onda odlučiti što ću dalje? Ne bih mogao jer ja sam.. odrastao čovjek.

Kažu da istina boli. Ali to nam kažu kada ulazimo u svijet odraslih. Je li vam itko kao djetetu rekao da istina boli? Jeste li uopće znali što je laž dok ste upoznavali ovaj svijet?

Međutim, što je laž jako dobro ste učili s vremenom, a danas to zasigurno znate jako dobro. Znate definiciju i načine korištenja laži, možda i bolje nego što je to istina.

Mala ili velika laž otvaraju mnoga vrata, istina samo rijetka. Tko govori istinu u svijetu odraslih je budala. Jer tko želi riskirati da se tvoja istine okrene protiv tebe samoga. Od laži se puno lakše obraniti, a s vremenom svi postajemo papci koji su odustali od istraživanja, upornosti i povremene ludosti. Okrećemo se provjerenim metodama koje donose malo boli i dosta koristi.


zaigrano dijete


Zaboravni smo…


Vremenom zaboravljamo kako je sve bilo lijepo dok smo svijetom hodali bez briga i pravih problema. Dok su sve naše dileme riješavali drugi. Sada, kada pripadamo svijetu "odraslih" na red dolaze neki drugi ideali, neki drugi problemi i neki drugi svijet. Svijet koji sami krojimo i sa kojim se sami borimo.

I neizbježno je da nas takav svijet mijenja. Ne možemo u takvom surovom svijetu hodati kao muhe bez glave oslanjajući se i očekujući da netko drugi vodi naše bitke i riješava naše probleme.

Uz sve te prijeko potrebne promjene, bojim se da smo usvojili i niz onih promjena koje nisu uopće bile potrebne. Biti odrastao ne znači zaboraviti i potiskivati svoju zaigranost, znatiželju, pa čak i ludost. Nismo postali roboti ako smo odrasli.

Bojim se da je danas biti "zreo" isto što i biti vjeran pas. Slušati naredbe, brinuti se o svojoj prehrani i svu pobunu i nezadovoljstvo svoditi na nerazumno lajanje, jer pravilna argumentacija problema koji nas muče predstavlja opasnost da ti problemi postaju daleko veći.


Bolje je biti dijete...


Iskrenost? Jeste li sada, u ovom trenutku spremni govoriti istinu bez obzira na posljedice? Jeste li spremni istinom se boriti protiv laži drugih? Jeste li uopće iskreni prema sebi?

Siguran sam da će mnogi od vas odabrati laž kao lakši put. Biste li to isto izabrali kao dijete? Zasigurno ne.

Ali, svijet odraslih drugačiji je, puno kompleksniji i daleko više neiskren od svijeta djece.

Ponosite li se time? Trebamo li se svi sami sebi diviti kako vješto koristimo laži koje nam koriste više od istine? Jesmo li uistinu na dobitku?

Kad sve pogledam i malo razmislim nisam siguran da želim odrasti.

Ako odrasti znači odreći se nekakvih ideala, istine, znatiželje, zaigranosti i ludosti ja ne želim odrasti.

Ne želim biti vječno zarobljen unutar nekakvih normi nametnutih od tko zna koga samo zato što pripadam ozbiljnom starijem svijetu.

Teško je biti dijete u svijetu velikih, mudrih odraslih, ali ako je teško ne mora značiti da u konačnici nije jednako tako prekrasno. Jer samo kao djeca uistinu volimo sebe i znamo što trebamo činiti i tražiti da budemo sretni.

Kao očinske/majčinske figure vlastitu sreću izbjegavamo opravdavajući je surovim svijetom odraslih . Nije li onda bolje biti dijete?

Barem malo….