'Priče iz Vukovara' Siniše Glavaševića

Siniša GlavaševićDvadeset i četiri kratke lirske priče o Vukovaru, djetinjstvu, prijateljima, životu, ratu i svijetu što nas okružuje, jedina su književna ostavština legendarnoga ratnog izvjestitelja iz Vukovara, Siniše Glavaševića (Vukovar, 1960. - Ovčara, 1991.). Priče je Siniša, posvećene sebi samom i svome gradu, slao faxom iz opkoljenog i razrušenog Vukovara u Zagreb neposredno pred pad grada. Dok u ratnim izvješćima za Hrvatski radio prevladavaju gnjev, očaj i optužbe zbog nedobivene, a obećane pomoći braniteljima i civilima sabitim u ruševinama herojskog, ali nepostojećeg grada, kratke priče, premda pisane u takvim surovim i neljudskim uvjetima, odaju nježnu, meditativnu i suosjećajnu piščevu narav, kao i neupitni književni talent ...


SINIŠA GLAVAŠEVIĆ (1960-1991)

Priče iz Vukovara

Izvori: stojigrad.bloger.hr, croatianhistory.net

vukovar 1991Prvi čitatelji Sinišinih priča izvan okruženog grada bili su ljudi u redakciji Prvog programa Hrvatskog radija. Bez popratnih riječi išle su te priče iz ruke u ruku, ostavljajući ganute čitatelje u suzama… napokon je jedna žena rekla: „Taj nas je čovjek sve pobijedio!“ Prva priča emitirana je na Hrvatskom radiju baš u vrijeme kada u grad ulaze krvnici, želeći mu ubiti i dušu.

U te 24 priče kao da je dotaknuto sve o životu, njegovoj čudesnosti, čari i neponovljivosti. Te su teme tako svakodnevne, a opet tako svevremenske i na neponovljiv način obilježene Sinišom i Gradom. Priča o Gradu, o ljubavi, o vremenu, o zagrljaju, o igri, o traženju, o moru, priča za roditelje, priča za tebe… samo su neki od naslova čiji sadržaj izaziva poštovanje i divljenje.

 

Priča o gradu

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?

Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko ce Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi.

 

Priča o ljubavi

Vrijeme u kojem živimo toliko je nezahvalno da čovjek poželi da se nije ni rodio, ili bolje da se rodi u neko drugo vrijeme i drugi put, i to samo zato što u ovom vremenu nema dovoljno ljubavi za sve. Uzalud velike kuće, skupi automobili, zimovanje na visokim Tatrama, Garmisch-Partenkirchenima, uzalud skupi parfemi, brifinzi, sve je to izmaglica pravog života. Čovjek se opušta u narkotičnim prijevarama, vjesto izmišljenim tajnim životnim putovima i, kada jednom bude kasno, kada zatvorenih očiju pred vlastitim promašajima dočeka zrelu životnu dob, odjednom shvati da je prekasno za novi početak. Kraj je tu, možda već proviruje iza prvog ugla. Nema načina da ukradete godine, ukradete sreću - ako ljubavi nema. Može vam se pričiniti sunce radost, možete pomisliti da je vaš uspjeh potpun u ordenju, u sjenama velikih, ali gledao sam mnoge koji i praznih džepova uspravno hodaju ovim gradom. Njihova radost u neimanju mnogo je veća. Jer oni imaju grad. Imaju prijatelje. Imaju dušu. Nisu mali novac za Zagreb, Beč, Prag. Njihov je novac ostao u čašama, ispijenim s prijateljima, s kojima su poslije čekali svanuća na hrvatskim barikadama. Nekima je to čekanje bilo predugo, pa smo ostali bez njih. Ali mi svi dobro znamo gdje su. Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da mi umremo sretni.

 

Priča o vremenu

Čovjeku ništa nije tako teško kao čekati vrijeme - svojih pet minuta, jer stalno vam se čini da je to vrijeme došlo evo baš sad i, ako priliku sada ne iskoristite, poslije ćete se kajati cijeli život.

Vrijeme je na visokoj cijeni, ono se plaća, ono se čuva kao dragulj, vremenu se čovjek divi, jer ga vrijeme vremenom satire. I, ako je to istina, onda je vrijeme zapravo gospodar cijelome svijetu. Onome tko nema vremena i za koga vrijeme ne radi, ne piše se dobro. Taj je siromah, tome je odzvonilo. Ne kaže se uzalud sve u svoje vrijeme.

Vrijeme je neumorno. Ono usprkos svojim godinama uvijek korača istim tempom; kao životni usud opominje naše pakosti, pecka sitne ljudske prljavštine, povremeno čak dođe neko čudno, teško vrijeme za sve nas. To se obično dogodi kada se u svijetu nataloži previše zla, pa obična ljudska dobrota bude manja od vijeka, tuga veća od svake radosti, a ljudima ovlada neko ludilo. Tada vrijeme čini svoje. Ono sudi i presudi. A oni koji ostanu kao svjedoci tog vremena, još dugo opominju sve koji dolaze.

Ispočetka je njihov glas jak, a poslije tiši, naposljetku kao da i nije vise važno. A važno je, jer čovjek neprestano pravi istu grešku, ruši ono što je s vremenom nastalo. Vrijeme ima svoju aromu, ono je dio svih nas, naših lijepih i onih drugih, teških trenutaka koje poslije cijeli život pokusavamo zaboraviti, ali nam ne uspijeva. Nitko ne zna što će mu vrijeme donijeti. A ono svakome daje po zasluzi. I možemo se ljutiti koliko nas volja, možemo nalaziti tisuće razloga koji su trebali utjecati na drukčiju našu sudbinu, možemo cijelom svijetu do bola vikati svakojake prostote, vrijeme će opet neumoljivo presuditi u svoju korist.


PROČITAJ VIŠE...

 

O Autoru

Siniša GlavaševićNovinar, publicist i prozaik Siniša Glavašević rođen je u Vukovaru 4. studenoga 1960. U rodnom je gradu završio osnovnu i srednju školu, a u Sarajevu studij komparativne književnosti i bibliotekarstva.

Bio je urednik Hrvatskoga radija Vukovar i ratni izvjestitelj. Po zauzeću Vukovara od agresorske JNA i četnika, odveden je 19.XI.1991. iz vukovarske bolnice i od tada mu se izgubio trag.

Ekshumiran je iz masovne grobnice Ovčara i identificiran, tako da se pretpostavlja da je ubijen istoga dana kada je odveden, 19. studenoga 1991. Matica hrvatska u Zagrebu posmrtno mu je 1992. izdala zbirku "Priče iz Vukovara".

Povezani članci

Who's Online

We have 98 guests and no members online