Vesna Parun: 'Taj divni, divlji kapitalizam'

vesna parunPolitičare na vlasti naziva "državnim lopovima", njihovi birači su "horde ratnika uličnih, skup trutova lijenih", a ni o veleposlanicima nema bolje mišljenje: "Bili su lupeži i tati. A sad su časni diplomati"... Vesna Parun (87), najveća živuća hrvatska pjesnikinja, izdala je upravo knjigu angažiranih pjesama pod naslovom "Taj divni, divlji kapitalizam" u kojoj izruguje niz hrvatskih političih imena i pojava. Pjesnikinja zadnjih desetak godina živi u bolnici u Stubičkim toplicama, no iz nje progovara vrlo kritički o našoj stvarnosti ...


VESNA PARUN


Hommage 'državnim lopovima'


Najveća živuća hrvatska pjesnikinja, Vesna Parun, svojim angažiranim pjesmama vrlo kritički progovara o hrvatskoj stvarnosti

Priredio: M.B.
Izvor: Nacional, Jutarnji List i drugi

vesna parun
Za Hrvatsku tako kaže da je "izvana jasna i časna i trijezna", ali da se u njoj vodi "noći i zanoći život tajni kupoprodajni". Političare na vlasti naziva "državnim lopovima", njihovi birači su "horde ratnika uličnih, skup trutova lijenih", a ni o veleposlanicima nema bolje mišljenje: "Bili su lupeži i tati. A sad su časni diplomati."

 


Državni semafor

Među državama grade se mostovi
a među županijama brvna.
Gdje mostove grade državni lopovi,
sva se brvnara drma.
A povijest je kak dimnjačar crna.



Ima komentar i na aferu Index ("Poiskah mentora. On reče: daj stotku!") te riječ simpatije za radnike ("Proleteri ištu da im se objasni zašto je danas sve drukčje nego juče"), no smatra da više nije ostalo ničega za pljačku: "Buduć da je u državi ovoj sve počlo s privatizacijom, zašto da se ne proglasimo, zaboga, malom privatnom nacijom. Ukinimo državu! Skinimo joj glavu, pa ju nataknimo na privatnu enklavu."


Zakon o zaštiti neznalica

...Nemamo znanje.
A treba nam zvanje.
Dođeš u grad.
Kucaš:
Sezame otvori se!
A ono pušiona!...



Vesna Parun
okomila se i na čelnike Društva hrvatskih književnika koje naziva bijednim krokodilima i političkim fosilima. Osobito joj se zamjerio jedan za koga kaže da joj se najprije udvarao pijan sa zahodske školjke, a potom je optuživao da je razvratna nimfomanka, kurtizana, uspaljenica i kurva: "I dok je to sve u knjižurinu ljevicom trpao, kladila bih se da desnicom je drkao".

Nije bolje prošao ni ministar financija Ivan Šuker kojemu je posvetila cijelu pjesmu, nazvanu "Šukerijada".


Šukerijada

Kad poskupi benzin,
skratit ćemo ceste.
Kad iščezne kerozin,
imamo paštete.
Za dojilje je lako:
bit će ptičjeg mlijeka.
Jeftinija bit će jahta
neg kolijevka



Bivšem premijeru Ivi Sanaderu pjesnikinja je posvetila pjesmu "Moj bolni rogački korijen"


Moj bolni rogački korijen

Danas je otvorena
nova šoltanska luka.
Zove se Rogač.
Tako se zvala
i pretprošlog stoljeća
kad moja je majka
- mlađahna Tonka -
za cijeli život
ostala nagluha
zbog skoka u more
sa hridi
zlokobne.
Tovar njen je odozgor
zareval u plač.

Odrasla je Tonka.
A muž njezin,
klasičar,
raspopljen,
rasfratren,
s dva volujska
uha,
dobacio bi joj
svaki dan:
Pizdo gluha!..

Stoga su meni
ta Tonkica nagluha
i njezina besputna
rogačić luka
tisućput bliskije
i milije, i danas,
nego on i njegova kruta
Prvićluka.

 

Iz nove knjige pjesama Vesne Parun izdane pod naslovom "Taj divni, divlji kapitalizam" izdvajamo za naše čitatelje još jednu pjesmu


Romanca mafioza

Evo na dnu crne vreće
s mojim važnim
papirima
neobičnog jednog
pisma,
pjesma nije, nema rima.
Al što reći,
očito je:
šala nije,
ljubavno je.

Čak mi momak
nudi brak,
prema “starom dogovoru”.
Pismo meni.
Iz Gline je.
Iz zatvora, jedne zime.

Tu je ime i prezime.
Pojma nemam
tko je, što je,
nit zbog čega
rok svoj služi.
Dva tri retka,
onda stih.
Dalmatinac,
rekla bih.

Piše da sam s njime pila
i bančila. Da me ljubi
istim žarom
ko i prije.
Na me misli i u ćuzi.
Još pozdravlja
i mog sina.
Kakav ljubić,
da je milina !

Uvreći mi je čak i poziv
na Općinski
Sud,
zbog skandala
u “Pirovcu”,
za pijanstvo,
tučnjavu,
blud.

Znam, to ne zvuči
preveć romantčino,
a niti je mojoj
osobi slično.
Al imam sestricu
zove se Vera.
Mater je
vanbračnog
sineka Mireka

( Tih godina, naime
njezini i moji
podaci u osobnoj
iskaznici,
njoj u šućur,
meni na štetu,
bili su nalik
kao jaje jajetu ! )

I što biste, recite,
učinili vi,
i kako biste
čast svoju
obranili,
kad bi vam netko
ukrao ono
jedino što imate,
ono radi čega ste
došli na svijet,
o, dane Sudnji,
ni pet, ni šest,
nego vaš
osobni
stečeni
IDENTITET ?
Te kad bi vam vaša
karijera”
bila poprskana
ružama
iz tuđega
dossira ?
U ovoj zemlji
zar je to moguće ?
Jest. Jer neki “gore”
vole to vruće!

Je li obitelj voljela i štitila
Andrića, Vidrića,
A.B. Šimića,
Ujevića ?
Pfanovu ? Zagorku ?
Jarnevićku ?
( Trebale smo biti
kao Carla del Ponte,
pa da odete
s masnicom
na glavićku !

Više od pola minulog stoljeća
metropola hrvatska
bješe mi sudbina
Poprište moralnih
krivotvorina.
Uzgajalište velikih
bijelih
morskih psina.

Je li glas za mene
digao itko ?
DKH ? DHK ?
HAZU
Na Pegazu
Nije. I neće.
Ni post mortem.
Nitko.

U meni dodjeljenom
općinskom stanu
nulte kategorije
Ispod Granešine,
sedamnaest sam
godina podnosila
svojih šoltansko – prvićkih
srodnika
prokletinju.
Bez grijanja, balkona, vrta,
ta Badelova 15,
Od Alcatrasa tvrđa.

Od dvije sobe,
jednu njima i kuhinju.
Iz ludosti ?
Ili iz milosrđa ?
Glavna je bila
ta sestra i njen sin.
Uz majku pokornu
tetka bogomoljka
i otac s facom
nalik krutom piratu,
što sinu jedincu je
- nestalom u ratu-
kao djetetu rekao:
Kujin sine,
prokleto ti bilo
ime i sime !

Biježah odonud
kud god noge me vode.
Kakva li užasa
od te prisilne
“slobode ! “
Dok gradom, među
elitom i kremom
harahu
porno orgije,
mene u svom
“fikšenu”
prozvaše boemom,
a u Tingl-Tanglu
jedina
pila sam kamilicu.

Od cinkaroša,
smučilo mi se
kad svaki od njih
za bračnu družicu
dobi odnekud
jednu Milicu.
A moj najbliži rod
JNA, Udba, Ozna.
Što li me čeka
u ljeta mi pozna ?

Znam što me čeka:
životopis
pod bolničkim krevetom:
“Obljubio me
Belzebub”
Čovjek sa srcem
kao gnjli zub.
Napisah sve.
Al gdje
stavit točku ?

Od moje šesnaeste
do trideset i treće
sudbom je mojom
tiranski vladao.
Ja život mu spasih.
On nogu mi dao.
Šeherezadu
spasile su priče.
A mene cesta
i faunova pjesma.

Al ima jedan
europski um
s početka sedamdesetih:
bio je to Papa,
ne sjećam se koji,
samozatajan tihi.
U jednom traktatu
neveselom
zloupotrebu
čiste ljubavi
On nazva
ne grijehom,
nego najvećim
zlodjelom.

Za razliku od
potonjih mnogih
što riječju se ne služe
nebesnom, nijemom,
nego nam iz duše
istjeruju zloduhe
pendrekom, križem
i anatemom.


 

Povezani članci

Who's Online

We have 208 guests and one member online

  • admin