Društvena odgovornost i alternative u financiranju kulture

Piše li se loše kulturi u ovo recesijsko vrijeme? Prvi ovogodišnji rebalans očešao se najviše o kulturu iako ona iz proračuna crpi najmanje novca. Priliv novca u kulturu smanjio je i turistički resor, uplićući se u tuđi zahtjevom za smanjivanje spomeničke rente koja je jedva zaživjela. A turizam najviše za svoju dobit iskorištava kulturnu baštinu, odnosno kulturna dobra, čije se održavanje i obnova dijelom financira iz te rente. Kako će se financirati kulturni programi za koje ni dosad nije bilo dosta novca, jer i prije recesije proračun za kulturu nikada nije mogao doseći razinu potreba? Naravno, trebalo bi pronaći alternativne izvore financiranja... piše Vesna Kusin u Vjesniku. Pročitajte ...

FINANCIRANJE KULTURE
 
Društvena odgovornost
 

Je li razdoblje recesije i doba preispitivanja vlastite društvene odgovornosti? Koliko o tome ovise projekti kulture? Ima li alternative u financiranju kulture kojoj recesija drastično kreše proračun?
 

Piše: Vesna Kusin / Vjesnik
Izvor: Vjesnik

 

Piše li se loše kulturi u ovo recesijsko vrijeme? Prvi Apoksiomenovogodišnji rebalans očešao se najviše o kulturu iako ona iz proračuna crpi najmanje novca. Priliv novca u kulturu smanjio je i turistički resor, uplićući se u tuđi zahtjevom za smanjivanje spomeničke rente koja je jedva zaživjela. A turizam najviše za svoju dobit iskorištava kulturnu baštinu, odnosno kulturna dobra, čije se održavanje i obnova dijelom financira iz te rente. Uz to, turizam se tom mjerom, na štetu baštine, neće baš okoristiti.
 
No, već je najavljen i drugi rebalans kojim će kulturi ponovno smanjiti dotok novca, a slijedom prve lančane reakcije moglo bi se očekivati da turistički resor zatraži i ukidanje spomeničke rente koja je, usput rečeno, i zakonski regulirana (što znači da se već i prvom mjerom zakoračilo u kršenje zakona).
 
Kako će, dakle, kultura dalje?
 
Započete investicije će se nastaviti, jer bi novo odugovlačenje samo povećavalo trošak (kao slučaj MSU-a). Dobro je da su dovršeni i otvoreni Arheološki muzej u Osijeku, Muzej antičkog stakla u Zadru, Galerija umjetnina u Splitu. A obećano je (tko zna koji put) da će se ipak ove godine dovršiti MSU u Zagrebu i Muzej krapinskog pračovjeka na Hušnjakovu kraj Krapine, oba već desetljetne trakavice. MMSU u Rijeci u ovoj situaciji, kad radovi još nisu ni počeli, ima šanse da se pretvori u istu izvedbenu trakavicu (iako je početno izgledalo da će preteći zagrebački MSU).
 
No, što je sa svime ostalim u kulturi? Kako će se financirati kulturni programi za koje ni dosad nije bilo dosta novca, jer i prije recesije proračun za kulturu nikada nije mogao doseći razinu potreba? Naravno, trebalo bi pronaći alternativne izvore financiranja (i spomenička renta bila je jedna od mogućih alternativa!), odnosno sufinanciranja.
 
Sponzori i donatori kulture mogući su pojas za spašavanje. No, i njih pogađa recesija, smanjuju se njihovi fondovi za takva ulaganja. Ali i u tim suženim okvirima još ostaju neke mogućnosti. Pogotovo kod onih sponzora koji su i dosad ulagali u kulturne projekte, što su činili više zbog vlastite društvene odgovornosti, a manje zbog moguće promidžbe, iako je to logična protumjera za uložen novac.
 
Svi oni kojima je promidžba bila jedini cilj ulagali su radije (i još uvijek to čine) u sport i onda kada je sport zapravo »plivao u novcu«. Sponzorsko ulaganje u sport bilo je ulaganje u vlastitu reklamu. Kultura to, navodno, nije mogla jamčiti.

Logotipi sponzora na dresovima sportaša, stadioni »uokvireni« imenima sponzora uvijek su bili i jesu u oku kamere koja prenosi natjecanja. I to je neupitno! Ali kad netko želi o kulturnom projektu govoriti pred plakatom ili banerom sponzora, onda »oko kamere ne smije« reklamirati sponzora! Kojeg li licemjerja?
 
Znači li to da mediji protežiraju promidžbu kroz sport, a zakidaju onu uz pomoć kulture? Kulture koja manjka u svim oblicima izražavanja, od primarne u ponašanju do one koja označava osobnu nadgradnju! Moglo bi se reći da mediji, za razliku od nekih sponzora, nisu spoznali ni primijenili vlastitu odgovornost s kojom se često busaju u prsa. Sada je zasigurno trenutak za polaganje tog ispita.
 
Kultura neće moći bez sponzora i donatora, unatoč i njihovim ograničenim mogućnostima. A ako će i dalje nastaviti sufinancirati kulturne programe, javnost treba biti obaviještena zahvaljujući kome su takvi projekti uspjeli, bez obzira o kakvim je svotama riječ, jer svaka je kuna u kulturu dobro došla i dobro uložena. I to dugoročno!
 
Je li razdoblje recesije i razdoblje preispitivanja globalne društvene odgovornosti?

Povezani članci

Who's Online

We have 206 guests and no members online