Živjeti za lijepo

 Zbigniew RybczynskiKako živjeti za lijepo, kad je danas sve lijepo, a lijepo se pretvorilo u skup dojmova. Sve može biti umjetnost. Bilo tko može se nazvati umjetnikom. Sve što je novo automatski postaje umjetnost. Grozničavo rasplamsavanje modernog individualizma nameće estetske društvene procese koji trpe akutnu intelektualnu krizu i duhovnu bijedu. Čudnovato je bilo gledati kako niz snobovskih fetišista pada u ekstazu pred umjetničkim predmetima na zadnjem Venecijanskom bijenalu, groteksnim i jeftinim metaforama hrpe jastuka nagomilavane u obliku faličnih simbola, lustera u obliku tampaksa, kolaža starih papira, fotografija, metalnog otpada. Svi su materijali dobri kako bi se ismijavalo tradicionalnu umjetnost. Vrtlog "revolucionarnih" estetskih inovacija orkestriran tržišnom marketinškom medijskom mašinerijom: šokiranje, jeftine provokacije, kojekakvi "performansi" ili "happeningzi" danas su postali dio općeg vizualnog prostora 'službene trivijalizirane zapadne umjetnosti'. Promocija horora, blasfema, estetskog pljuvanja i šokantnog po svaku cijenu uzvišena je na pijedestal umjetnosti društva zabave. Današnje lijepo izranja iz tabule raze otuđenja bitka ...

Živjeti za lijepo
 

Bilo tko može se nazvati umjetnikom. Sve što je novo automatski postaje umjetnost. Grozničavo rasplamsavnje modernog individualizma nameće estetske društvene procese koji trpe akutnu intelektualnu krizu i duhovnu bijedu
 

Piše: JURE VUJIĆ / Vjesnik
Autor je geopolitolog i publicist
Izvor: Vjesnik

 

Današnje lijepo izranja iz tabule raze otuđenja bitka. Venecijanski bijenaleTo bi bila na jedan način suvremena hereza lijepog: izložba fekalija, dobrovoljnih mutilacija, genetskih delirija, ostvarivanje transgenetskog zeca s fluorescentnim bojama.

Takav pseudorevolt i avangardna umjetnost ima legitimni izgovor: tjeskoba umjetnika pred bogatstvom i težinom umjetničkih djela prošlosti. Kako nešto stvarati nakon takvih umjetničkih postignuća?
 
Ne znajući kako transgresirati i nadmašiti tradiciju, skrenulo se u drugu krajnost jeftine negacije same tradicije. Anti-art radi anti-arta. Takav umjetnički hiperindividualizam odražava u biti "umjetnički prazninu" i kulturološku pustinju u kojoj živimo kao uzrok eksplozije masovnog društva zabave i potrošnje.
 
Nitko se više ne usuđuje reći da je nešto odvratno i prazno.
 
Zapadna je umjetnost postala mreža poznavanja i uzajamnih interesa, nalik na klijentelističke masonske lože. U ime relativizma sve je lijepo. Lijepo i estetika doživljavaju pirandelistički sindrom egotičnog relativizma: ako ti tako misliš ili, pak, ako ti kažeš da je lijepo, onda možda i je?
 
Marx je bio u pravu kad je rekao da se povijest ponavlja, prvo u tragičnom obliku, a drugi put u obliku parodije. Pa i suvremena umjetnost pomalo je na putu parodije, čast iznimkama.

Danas je umjetnost izabrala prolaznost, a ne trajnost, kulturu zabave nasuprot transmisiji estetskog znanja. U ime slobode izražavanja i kreacije događa se najgora nivelacija estetske produkcije i ukusa, zaboravljajući da je kultura prvotno obrana ideje lijepog kao izražaj vječnog, superiornog i kontemplativnog.

Takav proces hipersubjektivizacije umjetnosti pronalazimo već kod Kanta, kada se ukus poistovjećuje s lijepim, uvažavajući univerzalnu dimenziju subjektivnog ukusa. Estetika postaje dio humanističke vizije svijeta, dok, naprotiv, Hegel usko povezuje ideju estetike s objektivnim konceptom.

Suvremena umjetnost


Današnja umjetnost postaje dio pomodnog privjeska raznolikih "životnih stilova" (lifestyle) trenutačno u modi. Posebni ukusi za različite tipove umjetnosti označavaju, kako to iznosi Weber, stilove življenja pojedinih statusnih skupina unutar suvremene potrošačke kulture. Lijepo kao i odjeća, ukus u hrani i piću, automobil, postaje razonodni trivijalni dojam koje se može promatrati kao indikator individualnosti ukusa i osjećaja za stil vlasnika/potrošača.

Tri rečenice iz djela Stuarta i Elizabeth Ewen "Chanels of Desire" koje oni smatraju simptomatičnima za suvremene tendencije unutar potrošačke kulture: "Danas ne postoji moda: postoje samo mode", "Nema pravila, postoji samo izbor" i "Svatko može biti bilo tko".
 
Transpozicija na područje lijepog je laka: Danas ne postoji umjetnost, nema opće ideje o lijepom i postoji samo izbor. "Svatko može biti umjetnik". Kraj determinističkog odnosa između društva i kulture i umjetnosti kao efekt ističe trijumf označiteljske kulture.
 
S aspekta označiteljske kulture koju je iznesao Baudrillard, umjetnost je danas sagledana prije svega kao potrošnja znakova. Naime, i umjetnost u postmodernističkom procesu autonomizacije postaje jedan od niza potrošačkih znakova potrošačkog društva. Takav proces autonomizacije razvidan je u djelu »Le pissoir« Marcela Duchampa u kojem sam funkcionalni predmet pisoara bez estetske vrijednosti postaje predmet konceptualizacije.
 
Estetizacija tržišne realnosti u prvi plan ističe važnost stila koju također potiču tržišne dinamike s konstantnom potragom za novim modama, novim stilovima, senzacijama i iskustvima u umjetnosti. Zbog toga je moguće s jedne strane govoriti o proračunatom hedonizmu lijepoga, izračunavanju stilskog efekta i emocionalnoj ekonomiji, a s druge o estetizaciji instrumentalne ili funkcionalne racionalne dimenzije umjetničke kulture.
 
Za francuskog sociologa Bourdieua u djelu »La distinction« ukus u kulturnim dobrima funkcionira kao oznaka za klasu. On pokušava prikazati društvena polja pojedinih ukusa u legitimiziranim »visokim« kulturnim praksama (posjeti muzejima, odlaženje na koncerte, čitanje), baš kao i ukusa kod životnih stilova i potrošačkih preferencija. Stoga su i »visoka« kultura i kultura u antropološkom smislu upisane u isti društveni prostor. Umjetnost se pretvara u konvertibilni kulturni kapital.
 
Naime, umjetnički kritičari i kasta organskih intelektualaca (frakcija dominantne klase kojom se dominira) prema tome postaju monopolistički širitelji simbolične produkcije, diktirajući što je lijepo, stilizirano, kako bi zadobili što veći tečaj pretvaranja u kulturni kapital. Oni će zbog toga uvijek težiti povećavanju autonomije polja kulture i naglasku na ekskluzivnosti kulturnog.
 
Međutim, umjetnička percepcija varira u odnosu na kulturološku i sociološku dimenziju.

Australski Aboridžini zasigurno nemaju istu Mona Lisa Leonarda da Vincijafascinaciju pred Mona Lizom L. da Vincija poput zapadnjaka. Od antike, u kojoj je umjetnost bila objava (parousia), a u srednjem vijeku umjetnost izražava viziju »prirode« (Weltbilda).
 
Percepcija je kulturološki uvjetovana i nikada nije neutralna (Bachelard). Možda je krajnji cilj lijepog jednostavno omogućiti vizibilnost nečeg što je nevidljivo, a nadrealno bi bilo samo precizna realnost. Međutim, kako uprizoriti nešto nevidljivo kad je nestala dimenzija nevidljivost i tajnovitosti.
 
Današnje je lijepo kao sublimacija relativističkih i subjektivnih dojmova lišeno od ideje »uprizorenja« i odraza »vizije svijeta«. Lijepo kao novi post-Weltbield, lajtmotiv je današnjeg svijeta fragmentiranog i subjektiviziranog društva. Lijepo ne može biti ono što proklamira svaki autodeklarirani umjetnik.
 
Ne bi trebalo pasti u zamku potpune demokratizacije umjetnosti i kulture koja vodi do carstva samovoljne proizvodnje ništarija i beznačaja. Ključno je preispitati »strukturu lijepog«, kako bi se vrednovao kapacitet trajnosti i koherentnosti. Veličanstvenost lijepog i umjetničkog dijela bez obzira na oblik nalazi se u njegovoj koherentnosti.
 
Stravinski je govorio kako je glazba uspostava posebnog suptilnog poretka stvari, pa tako je i lijepo suptilni koherentni poredak stvari. Francuski filozof Deleuze je govorio Guattariju kako se »možemo diviti dječjim crtežima, ali rijetko je da takvi crteži 'ostanu na nogama', a sliče na Kleea ili Miroa jedino ako ih ne gledamo previše dugo«.
 
Umjetnost je sve do kraja 19. stoljeća smatrana kao djela koje podržavaju prirodu, a lijepo je bila suprematična ideja obećanje sreće. U drugoj polovini 20. stoljeća umjetnost i lijepo su se toliko autonomizirali i individualizirali da su postali predmet potvrđivanja individualnog mišljenja.
 
Kako je svaki čovjek zaokupljen svakidašnjom kaotičnom i problematičnom računicom, tako i lijepo postaje individualni placebo za rješavanje pitanje umjetnosti onako kako je svakome primjereno dostupno.
 
Lijepo postaje, kako Umberto Eco kaže, zasebni komunikacijski sustav, ali kad je odvojen od metajezika, samo služi kao prepoznatljiv suhoparni jezik-kod.
 
Teoretičar umjetnosti Arnold Hauser ističe da umjetnost nije nužno vječna te smatra da i ona kao što ima početak može i imati kraj. Ako već ne postoji ideja o »totalitetu«, umjetnička bi »higijena« upućivala na prepoznavanje i sakupljanje semioloških fragmenata njegova kostura.

Možda je posljednja sreća lijepoga u očuvanju trajnoga kroz prolaznost, strukturu u obliku, poput ritmike »apsolutnog«.

Povezani članci

Who's Online

We have 507 guests and no members online