Miro Gavran: Moja je drama intelektualni krik

Miro Gavran pred kazalištem ITD, koji je niz godina vodio i u kojem su izvedene brojne njegove drame/Damir HUMSKIMIRO GAVRAN najizvođeniji je hrvatski pisac u svijetu, a o nedavnoj premijeri njegove drame “Kako ubiti predsjednika” s njim je razgovarala ANÐELKA MUSTAPIĆ

Nadam se da će taj krik čuti oni koji ne pristaju na konzumentsku kulturu, na materijalistička mjerila u životu, na svođenje čovjeka na nemoćnog očajnika. Ljudi se osjećaju zamorenima od “revolucija” i osobnog angažmana

Miro Gavran je sa svojim Teatrom GAVRAN gostovao ljetos i u Dugom Ratu, gdje je u okviru Dugoratskog ljeta izvedena njegova predstava "Hotel Babilon". Interview s njim objavljen je u Slobodnoj Dalmaciji od 07.ožujka 2004, a možete ga pročitati i u nastavku ovog teksta.


Naš najprevođeniji i u inozemstvu najizvođeniji dramski pisac Miro Gavran debitirao je 1983. dramom “Kreontova Anigona” kao student-talent. Svake godine objavljivao je po jednu knjigu, koje su do sada prevedene na dvadeset jezika. Napisao je pripovijesti, romane za odrasle i za djecu, scenarije, libreto. U siječnju 2004. u Indiji na maharathi jeziku izvedena mu je drama “Kad umire glumac”, u veljači Mozaik knjiga objavila je 5. hrvatsko izdanje njegova romana “Klara”. 6. ožujka izvedena mu je premijerno u ITD-u drama “Kako ubiti predsjednika”, idući tjedan na njemačkom jeziku u Beču objavit će mu roman “Zaboravljen sin”, dok će 2. travnja poznato poljsko kazalište “Ludovy Theate” premijerno izvesti Gavranovu komediju “Muž moje žene”. U svibnju na norveškom u Oslu izlazi mu roman “Judita”, a istog mjeseca u slovačkom gradu Martinu bit će mu premijerno izvedena drama “Zaboravi Hollywood”. Najnovijom dramom “Kako ubiti predsjednika?”, praizvedenom 6. ožujka u zagrebačkom kazalištu ITD, zagrabio je još odvažnije i dublje u stvarnost.
Drama “Kako ubiti predsjednika?” zanimljiva je jer je prvo objavljena na slovačkom jeziku pa onda na hrvatskom, engleskom, poljskom… Kako je vaša drama dospjela u tako, za naše knjIževne prilike, još uvijek neobičnu situaciju?

Kada napišem novi tekst, znam ga poslati na čitanje svojim prijateljima, željan prve reakcije i komentara. A kako zadnjih godina među prijateljima imam i prevoditelja, dogodilo se da su neki od njih, odmah nakon čitanja odlučili pristupiti prevođenju moje najnovije drame. Tako su učinili Jan Jankovič, Anna Tuszynska i Laura Gudim.Drama je jako provokativna, glavni junak je antiglobalist, jednom riječju - radnja se izravno tiče naše suvremenosti i neposredne budućnosti. Ali uz junaka koji je antiglobalist, imam i junake koji imaju bitno drugačije poglede na život od njega. Uz to, u drami je kao važna podtema muško-ženski odnosi, koji su za kazalište i književnost vječna tema.

Za razliku od “Kreontove Antigone”, ovu ste pisali u prezentu. No valjda se u njoj ne bavite time kako “ubiti” predsjednika Mesića?

Kada bih vam rekao o kojem predsjedniku se radi, bilo bi to kao da vam autor krimića na prvoj stranici otkrije tko je ubojica. Drama se mogla zvati i “Zašto ubiti predsjednika” i “Da li ubiti predsjednika”. Svijet u kojem živimo proživljava duboku krizu na svim razinama, stoga ne treba čuditi ako ja kao pisac kreiram junake koji posežu za radikalnim rješenjima. Ako u kazalištu problematiziramo našu stvarnost, stvaramo pretpostavku da je poželimo izmijeniti i poboljšati.

Ljevičar i desničar

Može li se reći da je Vaša drama “Kako ubiti predsjednika?” zapravo krik intelektualca?

Točno, cijela moja drama je svojevrsni intelektualni krik. Nadam se da će taj krik čuti oni koji ne pristaju na konzumentsku kulturu, na materijalistička mjerila u životu, na svođenje čovjeka na nemoćnog očajnika. Ljudi se osjećaju zamorenima od “revolucija” i osobnog angažmana. Prevladava osjećaj nemoći i neumitnosti. Svijet zapadne civilizacije nije po mjeri čovjeka. Čovjek se sve više svodi na isprazno biće, na sve načine se protjeruje duhovnost i religioznost. Politička elita želi nas svesti na potrošače i proizvođače. Dehumanizacijske procese započete u socijalizmu nastavili smo u vulgarnom liberalnom kapitalizmu.

Vaša drama “Kako ubiti predsjednika?” je antiglobalizacijski tekst. Niste li se bojali da će Vas stoga proglasiti desničarom?

Ljudi koji su moju dramu pročitali u Njemačkoj, SAD-u i Francuskoj pomislili su da sam ljevičar, dok oni u Slovačkoj, Poljskoj i Sloveniji zapitali su se nisam li desničar. Nažalost, kod nas se tako malo znade o antiglobalizacijskom pokretu - u njega se uključuju doista različite skupine ljudi. Protivnici antiglobalizacijskog pokreta, na svaki način ga pokušavaju zaustaviti, a najučinkovitije je medijsko etiketiranje. Zato pobornike antiglobalizacijskog pokreta u zapadnim zemljama nerijetko proglašavaju ljevičarima, dok im u tranzicijskim zemljama znaju prišiti etiketu desničarenja. Ali, srećom, pametni ljudi znaju da podjela na lijevo i desno više ništa ne znači. Jer se zloupotrijebiti može i jedno i drugo.

Svojedobno ste u Društvu hrvatskih književnika prezentirali svoj model spašavanja knjiga, prije svega, povećanjem tiraže s 800 na 5000 primjeraka i znatnim pojeftinjenjem, smanjenom cijenom na čak 40-ak kuna po primjerku. Zašto ta ideja, koju ste namjeravali uputiti čak kao apel javnosti, Saboru i Vladi, nije zaživjela?

Tada sam predlagao da se uvede porez na šund, te da se s tim novcima financiraju kulturni sadržaji. Nažalost, neki su me krivo shvatili, pa su pisali da sam protiv romana Agathe Cristie i slične gluposti. Naravno da mi nije padalo na um da se oporezuju literarno vrijedne knjige, nego roto romani, narodnjačka glazba i sl. Srećom u zadnje vrijeme na tržište dolazi sve više jeftinih džepnih knjiga, tako da moj izdavač Mozaik knjiga tiska džepne knjige za 48 kuna, što i nije daleko od moga prijedloga. Meni je Mozaik knjiga u džepnom izdanju tiskala romane “Zaboravljen sin”, “Klara”, “Kako smo lomili noge” i “Judita”. I sretan sam što te knjige sada mogu kupiti i siromašniji čitatelji.

Zahvaljujući FAK-u stvorene su među književnicima zvijezde, na čijoj su slavi, sve donedavno, živjeli nakladnici, knjižari i bibliotekari. Što poslije FAK-a, kako čuti živu riječ književnika?

Živa književna riječ može se čuti u kazalištu i na književnim susretima. Ja sam osobno u proteklih deset godina imao oko pet stotina književnih susreta po Hrvatskoj i tridesetak u inozemstvu.

Putujuće kazalište

Što mislite o društvima hrvatskih književnika? Jesu li potrebne tolike organizacije?

Ne bih pridavao preveliko značenje udruženjima književnika. Pisanje je individualna djelatnost. Sva ta udruženja su korisna i potrebna kada se bave cehovskim pitanjima, a jako štetna kada se bave politiziranjem. Ja sam ostao u onom starom DHK, ali uvažavam sve kolege koje su odabrale neko drugo udruženje ili nisu niti u jednome. Neki su čak u nekoliko udruženja istodobno. I to je u redu.

Što danas znači biti profesionalni književnik?

Za mene to znači potpunu posvećenost svome poslu. To znači raditi i po 15 sati na dan, ponekad, i pri tome osjećati zadovoljstvo što sam odabrao najljepši posao na svijetu. Jasno je da se čovjek s pisanjem ne može obogatiti na ovim prostorima, ali može doprijeti do srca brojnih čitatelja i gledatelja. A o tome sam sanjao od svoje šesnaeste godine.

Jeste li utemeljili kazalište Gavran iz nužde, zato da Vas ne iskorištavaju ili slijedeći primjer svojih slavnih kolega iz prošlosti?

Supruga i ja smo pokrenuli Teatar GAVRAN iz nekoliko razloga, prvo da možemo raditi predstave koje želimo i to sa vrhunskim suradnicima koje sami odaberemo. Uz to, oboje smo skloni tzv. putujućem tipu teatra, tako da je naša prva predstava “Hotel Babilon” pročešljala cijelu Hrvatsku, a ta putovanja su upisana u krvotok svakog istinskog kazalištarca. To su radili i moji veliki prethodnici: Shakespeare, Držić, Pirandello, Lorca, Moliere...

Hoćete li ove godine nastupati na kazališnom festivalu u Slovačkoj koji nosi Vaše ime?

Od ove godine GAVRANFEST će, koliko čujem, postati međunarodni festival, tako da će na njemu sudjelovati kazališta iz više zemalja koja trenutno igraju moje drame. Rekli su mi da će to ove godine biti krajem listopada, i ako budem mogao, rado ću otići susresti se s glumcima i kazalištarcima koji su radili moje drame.

Zašto se kao književnik i intelektualac niste više angažirali u raznim polemikama i u društvenoj zbilji? Pa i u vlastitoj promociji, jer ispada da ste slavniji u inozemstvu negoli kod kuće?

Književne i kulturnjačke polemike ne volim jer one često skliznu u osobne obračune, a i odnose puno energije. U nekim svojim dramama i komedijama bio sam kritičan prema društvenoj zbilji. Ne bih rekao da izbjegavam promotivne aktivnosti - novinarima dam intervju, a PRESSCUT agencija iz Zagreba o važnijim mojim premijerama i promocijama pošalje agencijsku vijest na medije. Kad je kazalište u pitanju učinim i više od toga, a kad je knjiga u pitanju, onda ne volim pretjerivati, jer mojim knjigama, pogotovo novijim, kao što su “Judita” i “Krstitelj” trebaju seriozniji čitatelji, a ne naivci. Kazalište jednim dijelom živi od glamura koji ide uz sve izvedbene umjetnosti, a pogotovo uz glumu.

Život knjige je drukčiji, skromniji; knjizi ne treba galama nego seriozni čitatelji koji će je, ako je prava, preporučiti jednako serioznim prijateljima. Možda na knjigu gledam staromodno, susret s knjigom bi trebao biti uzbudljivi intelektualni i emocionalni susret sa sukusom naše egzistencije. Čitati treba malo, ali odabrano, polako i s užitkom.

Povezani članci

Who's Online

We have 205 guests and no members online